JOJI

"Onda kad vam izgleda sve izgubljeno, tek tada počinje pravi život." L.T.


06.08.2018.

one day in...

sparina i tezak zrak. izmedju ostalog to je ono sto me trenutno tjera iz Sarajeva.
bio sam u posjeti kod prijatelja za vikend. otisao sam u petak uvecer, a vratio se sinoc, slomljen. dug je put, a pogotovo kada se i psihicki izlomis.

odlazak tamo je bio maciji kasalj. vrijeme provedeno tamo je najsladje vrijeme u zadnjih par mjeseci, da budem precizniji, od zadnjeg puta kada sam bio na tom istom mjestu prije cca 3 mjeseca.

a kada je trebalo da se vratim, jucer, otisao sam na stanicu u pola jedanaest jer mi je bilo receno da imam bus u 15 do 11. bilo je vec 5 do 11 kada mi je radnik na stanici rekao da ako cekam bus za taj i taj grad da dodjem u 12i10 jer nedjeljom nema busa u 11. sreca pa mi je prijatelj jos uvijek bio tu pa smo autom otisli do njegovih na dorucak. opet me odbacio na stanicu malo prije 12 i morao je da ode u stan koji renovira. i taj bus je kasnio, ali je barem stigao oko 12 i 20.

frka je u tome sto moram da stignem na bus koji je u 14 i 20, ili sam bar ja tako mislio, a do tog busa i tog grada moramo preci granicu i vozikati se oko sat i po. kada sam krenuo da udjem u bus vozac me vratio jer nije bilo mjesta. izasao sam ispred busa, osamucen, jer nisam znao kud cu u vraga sa sobom sada. poslije mene je jos jedam covjek okusao svoju srecu, ali je i on uskoro bio zamoljen da napusti bus. u medjuvremenu se kondukter vratio u bus nakon smjestanja kofera par sretnih putnika i pozvao me u bus. ipak je bilo mjesta za jedno. bio sam presretan, ali osjecaj olaksanja je prestao cim sam se sjetio da sada ovisim o cekanju na granici.

sjedio sam u busu i vecinu vremena sam gledao djevojku koja je sjedila ispred mene. neprimjetno naravno, iako mislim da me je vise puta uhvatila kako zurim u njeno prelijepo lice na ogledalu koje je bilo iznad nje. posto je ona sjedila na prvom paru sjedista odmah iza ulaznih vrata u bus, tu iznad njene glave na procelju busa je bio jedan retrovizor. nisam siguran za sta sluzi, mozda da vozac vidi ako ima neko da izadje na zadnja vrata. uglavnom, ljepotica je imala prelijepe usi, prelijep vrat, prelijepu kosu, prelijepe tanke prste i mrsave ruke, prelijepo lice i prelijepe naocale. sve u vezi nje je bilo prelijepo. prelijepo je vadila male domace jabuke i prelijepo ih je jela. prelijepo je brisala ruke maramicom i jos je ljepse vadila i jela iducu. na neki posebno prelijep nacin je krivila glavu kada je gledala u prelijepi pejzaz koji je brzo nestajao sa desne strane busa. ona je sjedila ispred mene do prozora, a ja sam sjedio kraj neke starije gospodje koja je sjedila kraj prozora.

slusao sam zadnju epizodu jednog podcasta o trcanju koja je izasla jos prije godinu dana, ali to mi nije bilo bitno. ono sto je bilo bitno su price koje je urednica podcasta odlucila da objavi kao zadnju epizodu, a u kojoj ljudi raznih profila i pozadina pricaju zasto trce. da sam sam bio vjerovatno bi bilo i suza jer je bilo stvarno dirljiviih prica, a bilo je tu i smjesaka koje sam pokusavao da prikrijem jer se uvijek osjecam nekako manijakalno kada slusam nesto smijesno u javnosti.

citala je knjigu koja se zvala nesto poput: "zene koje trce sa vukovima", ili nesto poput toga. prilicno sam siguran da sam nekad negdje cuo za tu knjigu. nakon mozda pola sata citanja je zaspala. uskoro smo ulazili na stanicu u tom gradu, a ja sam u strahu pogledao na mobitel svakih deset sekundi. bilo je 14i15, a bus koji sam ja pokusavao da uhvatim je polazio u 14i20 sa te stanice. brzo sam izasao iz busa, dijelom zaleci sto znam prilicno pouzdano da ju vise nikada necu vidjeti, a stvoreni smo jedno za drugo. :P

zurno sam prosao ispred buseva i trazio natpis koji zavrsava na "...-Sarajevo", ali ga nije bilo. jos jedno sam letimicno presao preko ploca i naziva gradova u busevima, ali Sarajeva nije bilo. nakon toga sam otisao u biletarnicu samo da bi mi gospodin koji radi tamo rekao da bus u tom terminu nikad nije ni postojao i da me je prijatelj pogresno informisao. to mi je zapravo rekao zet od prijatelja kod kojeg sam bio, a koji zivi u tom gradu. kraj mene se stvorio jedan momak koji me pitao da li i ja idem za Sarajevo. rekao sam da da, na sta je on predlozio da pokusamo da stignemo bus taksijem jer bi iduci bus morali da cekamo do kasno u noc. tako smo i uradili iako nismo znali koliko ce nesto takvo kostati. taksista je vozio brzo i ludo i bio vidno isfrustriran sporim vozacima, a takvih je tada bilo vise nego ikada na cesti, ili se to nama samo tako cinilo taj dan.

bilo kako bilo, stigli smo bus na jednom prosirenju kraj ceste i taksista nam je uzeo samo pet eura, sto je bilo super s obzirom na kilometrazu. mislim da bi nam ovdje u Sa uzeli i prljave carape sa nogu za tu voznju. platili smo po pola i usli u bus. kada smo konacno usli, opet stres, ili sto bi nasi dragi rodjaci i tetke rekli štres. kondukter nam govori da mozemo da ustanemo sa mjesta gdje smo sjeli da su ta mjesta rezervisana i da trazimo mjesto pozadi, a i tu mozemo da se vozimo samo do iduceg grada pa cemo vidjeti hoce li biti mjesta. sjeo sam kraj neke stare zene - tu je bilo zadnje slobodno mjesto u busu. sjedili smo tako barem pola sata prije nego sto ce se debili sjetiti da nam kazu da se bus pokvario i da cekamo novi da dodje. svi su vec bili izasli iz busa. kada je novi bus stigao tek tada sam pouzdano znao da sam na sigurnom, jer je bio veci i bolij od prethodnog, ali opet sam bio nervozan jer je taj dan bas sve sto je moglo da podje po zlu i poslo.

stigao sam oko 22h u Sarajevo i slomljen, gladan, zedan i sa glavoboljom se odvukao do tramvajske. usao sam i drzao se za sipku najjace sto sam mogao i molio Boga da se ne srusim pred svim onim ljudima. jedva sam se popeo uz stepenice na vraziji treci sprat i pozdravio se sa svojima. nisam mogao da jedem nista iako sam samo doruckovao to jutro u kuci roditelja mog prijatelja. jeo sam hladne smokve iz frizidera i pio kafu. onda sam legao da spavam, a jutros sam oko pola deset kada sam se probdudio poslao poruku da necu moci da dodjem na "posao" i nastavio da spavam.

30.07.2018.

captain of my feelings

licni rekord (sadasnji i jucerasnji) - 13.8km. bio je predobar osjecaj istrcati to i ne osjecati se kao da me tenk pregazio, jer je to uobicajeni osjecaj poslije long run-a.

danas 3.5 milja, tj 6km ez ili ti ga easy pace, dodje nesto kao recovery poslije long run-a. e to je vec zeznuta stvar :D

sto ne znaci da nije uzitak, jer svaka bol treba da nas podsjeca na nasu velicinu, rece neko nekad. ne znam ko, ne znam kada. danas sam naisao na tu recenicu u svom dnevniku iz srednje skole. nasao sam ga slucajno pa rekoh da prelistam, kad tamo dio jedan u kojem sam zapisivao mudre izreke i u dnu stranice objasnjenje autora (mene) - citatelju (meni, vjerovatno bas za ovaj dan, kad nabasam na dnevnik nenadano i ne budem imao pojma zasto nisam zapisao mudrace): "*Ne znam ni sam zasto, ali necu pisati imena mudraca."

vjerovatno kako bih se samo fokusirao na mudrost rijeci i kako bih izbjegao povezivanje izrecenog sa osobom ili vremenom u kojem je zivjela i mogucim okolnostima u kojima je izreka nastala.

kasno je, trebam da se kupam, ali to mi je najmanji problem, problem mi je leci sa mokrom kosom. mrzim to. isto tako mi je problem ustati oko osam i onda pokusati poravnati tu kosu. ali evo sad mi naumpada da kacket cuda cini!

pozelio sam bike. pozelio sam sumu. pozelio sam voziti bike kroz sumu.

27.07.2018.

Tres Leches

bio sam sa rodjakom kojeg sam vidio dva puta u zadnjih sest godina.
pricao mi je o tome kako mu je lsd najdraza stvar, o tome sta je trip sitter i o tome sta je sve vidio na silnim tripovima.
pricao mi je o tome kako je on vjernik, kako je uvijek zapravo bio vjernik.
taj prvi put kad smo se vidjeli, a bilo je to prije 2 ili tri godine, ne sjecam se, je rekao kako je postao ateista i kako ga niko ne moze ubijediti da ima Boga.
ah da, postao je i vegeterijanac prije mjesec dana. pogledao je dokumentarac o ubijanju zivotinja i ne moze da vjeruje da su ljudi takve zivotinje. on zbog toga pati.
on nikada ne bi jeo meso, a zbog cevapa bi vjerovatno povratio. jeo bi meso jedino kada bi on sam zaklao tu zivotinju. sve ostalo je industrija, veli on.
rekao mi je kako je prozreo svoju mamu, moju tetku, koja je pokusavala u pocetku da mu podmetne meso u hranu. ona je mislila da je to samo faza i da ce ga proci.
zato sto je probao gljive, razne supstance, a lsd i dalje koristi njegovi misle da je drogeras.
pricao mi je o knjizi koju ce da napise. vec iz prve recenice se vidjelo da je zapravo on glavni lik, iako to nijednom nije rekao ili sugerirao. ljubic kliseizirani.
pricao mi je o muzici koju voli i slusa. nije mu se svidjelo to sto ja stalno pokusavam da otkrivam i slusam nesto novo. sjetio se da sam mu ja pokazao Zeppeline i zahvalan je zbog toga.
voli Nirvanu kao i ja. pokazao mi je "NEVERMIND" istetovirano na ledjima.
on je jeo cheesecake, ja sam jeo tres leches. probao je i krivo mu je bilo sto me nije poslusao i uzeo isto, a ja ga tu mahsuz doveo da proba. nejse.

nevezano za to, mrtav sam umoran. imam podocnjake.. imam strasne podocnjake. sam se sebe bojim.
doslovno. ne bih volio naici na sebe u mraku. danas sam shvatio da je trcanje jos sladje kad boli. kad boli toliko da jecas naglas i molis Boga da neko bas u tom trenutku ne naidje iza ugla i cuje te, iako pokusavas da prigusis te zvukove. u nekim trenucima mislim da cu se doslovno raspasti, da ce mi se noga odvojiti od tijela u preponi, a druga u koljenu i da cu se samo srusiti tako.
ljudi su glupi, kao i inace. dobacuju. nesto izmedju podrske-zezancije-sprdancije-machoizma/pred/djevojkom i ne znam ni ja cega. vjerovatno neka mjesavina svega zapravo. najvise me nerviraju "porodicni ljudi" koji zauzmu cijelu stazu i cesto mozes da ih cujes, kada se nekako uspijes provuci pored njih i njihovih derista (koja ce biti ista gamad kada porastu, sto posto!), kako nesto komentarisu onako ljutito i pogano. iskompleksirano. bolesno. najvise takvih stvari i cujem u fragmentima razgovora. ne trcim sa muzikom, niti planiram. bike vozim uz muziku - uvijek, ali trcanje, iako teze, mi je sladje bez muzike. samo moje misli i misli svih debila koje usput cujem htio ili ne. sve vise mi se gadi ovaj grad i sve vise mi se gade ljudi (a takvih je najvise cini mi se) kojima su doseljenici iz Istocne Bosne i Sandzaka krivi za svako zlo u ovom gradu i ovoj zemlji.

25.07.2018.

chills!

24.07.2018.

quote

“If you want to get laid, go to college. If you want an education, go to the library.” FZ

17.07.2018.

jedna od najljepsih

Majka je obrazovanje u jednoj riječi.

Napoleon Bonaparta
14.07.2018.

meni se ovo pravo svidja

13.07.2018.

youtube

Kevin Morby - Harlem River (2013) - Full Album

10.07.2018.

Claude Debussy and the best comment





I think the description of the video falls into a common and sad error. Many people seem to think that good piano music is good for relaxing, for a spa, or even for an airport (perhaps because it's a place where people need to relax, again). Always relax, relax, calm down, etc. Good piano music can actually induce the nervous system to states of high vibration and energy that are far from being relaxed, what happens is that it is a harmonic vibration, almost perfect, which allows your mind to perceive an order and force implicit in nature or perhaps the cosmos, which otherwise is difficult for us to see, and that makes us feel so good that it is confused with worldly states like flat relaxation... but not because being relaxed is so wonderful!, but because being relaxed is the best we can hope for... when we are immersed in a life in which we constantly give importance to insignificant things, where stress reigns and where we are content to be relaxed. So please, don't be ashamed to tell it like it is, it's not good music to just relax, it's good music to appreciate life in a real way.
29.06.2018.

br [edited]

sto se tice onih deset kilometara gore po centru sarajeva uspjesno sam ih istrcao i to u zadovoljavajucem vremenu. prvi put sam uopste istrcao 10k sedmicu prije trke.
na noc trke, posto je pocela u osam, kada je vec skoro bio mrak, je padala kisa sto je malo otezalo utrku, ali ju je svakako ucinilo romanticnijom.

bio je predobar osjecaj trcati sa onoliko ljudi u isto vrijeme. organizatori kazu da je bilo 800 ucesnika. svojim vremenom sam prezadovoljan s obzirom da sam poceo da se spremam mjesec dana prije trke, a taj mjesec je bio Ramazan, tako da sam se fakticki za trku (zasad najduzu u zivotu :D ) spremao za Ramazan.

od trke nisam trcao sest dana i tek sam jucer istrcao 8,5 km. sada planiram da se spremam za polumaraton koji ce biti u septembru. to je iduci cilj.

htjeli to priznati ili ne, sarajevo je drzava u drzavi i ovdje je sve brze, jace, vise.. pa su samim tim ljudi koji su govna puno veca govna nego bilo gdje drugo u BiH. to..

-----------------------------------------------------------------------------


raditi. raditi vise nego ikada do sada. raditi i uciti. raditi i vikendom. radnim danima raditi ne osam nego deset sati. barem dok se stvari ne dovedu u "normalu" i dok nemam porodicu. dok jos nema ko da ispasta zbog tog mog "prekomjernog" rada, koji je zapravo nadoknadjivanje izgubljenog i nepovratnog vremena, nad kojim ne vrijedi plakati, jer - nad prolivenim mlijekom ne vrijedi plakati.


Stariji postovi