JOJI

#joji


28.03.2017.

#inappropriate

da li ponekad poželite da ste jevrej? ako da onda imamo nešto zajedničko.

jednom prilikom, kad sam išao na faks u busu sam pričao sa nekim likom za kojeg sam mislio da je neonacista i kroz priču sam ga ubijedio da sam židov, i njega i njegovu djevojku narkomanku. ne, ne sudim po izgledu - bila je narkomanka. jednom prilikom sam slušao Kur'an na slušalice dok smo čekali bus, a ona je bila jedna od onih djevojaka koje rade šta hoće kada hoće kako hoće, i nonšalantno mi je prišla, iako se skoro nismo znali, i uzela jednu slušalicu i stavila ju u svoje uho. trebao joj je trenutak da razabere šta zapravo sluša, jer vjerovatno nije očekivala ono što je čula, onda je u čudu i razrogačenih očiju rekla:
Ovo slušaš!!?
Da, to slušam.
Ok.
Ok.


njen momak je bio mršaviji od mene, što nije mali podvig, ali onda se nakrkao steroidima i postao je puno veći od mene, što nije težak podvig. studirali smo skupa više od godine dana jer su oboje negdje sredinom druge skontali da neće riještiti onaj predmet iz prve i prestali da dolaze na predavanja. on se prebacio na drugi smjer i tu je isto padao ko s kruške. znali smo otići na kafu ponekada iako nismo imali previše zajedničkih tema. znam da me njega bilo malo strah dok ga bolje nisam upoznao jer je imao neke lude poglede, a nije da ga je išta tangiralo ili sprečavalo da radi šta hoće kad hoće kako hoće. ona mi je jednom prilikom kad smo bili na kafi, nakon što sam joj negativno odgovrio na pitanje da li čupam obrve, rekla da imam jako lijepe oči. logično da mi je bilo godra. bilo bi mi još puno više godra da je ona sama ljepša, ali ok. on mi je često znao reći:
gdje si židove!, bez obzira na okruženje i okolinu. nije da ga je tangiralo išta živo.

bili su savršen par. bili su bosanski bonnie i clyde. bili su romeo i julija na autsajderski način, ali onda je ona našla drugog i otišla svojim putem. njega sam kasnije viđao sa nekom prelijepom djevojkom, za koju nisam siguran da mu je bila djevojka, jer sumnjam da bi bila sa njim, jer đaba mišići, steroidi ne mijenjaju lik.

kad već spominjem romea, nikada neću zaboraviti događaj iz osnovne. trebala je da bude neka predstava, i bila je audicija za lik romea. logično da sam htio da budem romeo, ne zato što mislim da sam lijep, ili zato što mi je bilo kul da budem romeo već zato što je julija bila ana marija.
ana marija. ahhh, njeno ime i dalje odjekuje dubinama srca moga.
uglavnom, ta ana marija je bila najljepša djevojka za mene u tom periodu života. čak ni gadna navika grickanja noktiju nije mogla da mi ju ogadi. da, toliko je lijepa bila. iako sam već prekosutra bio zaljubljen u neku drugu u tom trenutku je samo ana marija postojala za mene. na toj audiciji je bilo još desetak dječaka. ja sam bio jedan od manje lijepih, sposobnih, dobrih u glumi, manje privlačnih, i tako dalje, uglavnom - sve najgore. ali ne može gore od činjenice da je lik romea na kraju dobio lik kojem je nadimak bio pinokio. pinokio ba. pinokio da glumi romea...

nejse, halalim to onim ljudima koji su bili u režiji jer ionako ne volim javni nastup. na kraju sam bio u ulozi romeovog najboljeg prijatelja, a na to sam pristao samo da što duže budem u blizini ana marije. baš me zanima gdje je danas ona, baš me zanima šta je bilo sa pinokiom.. baš me zanima šta je bilo sa ljudima koji su mi tada uništili sve snove.


28.03.2017.

thank me later, this shit works, for real!

http://sleepcalculator.com/

26.03.2017.

#sunday

ima jedno tumačenje da će svako stvorenje u količini u kojoj prizna svoju nemoć biti potpomognuto. tako na primjer svi sa žaljenjem i saosječajnošću gledaju na stare i iznemogle. svi sa osmjehom gledaju na dječicu i bebe i svi ih paze. isto tako recimo crv koji je vjerovatno najnemoćniji uživa u pogodnostima i sokovima najukusnije i najzrelije jabuke, dok u isto vrijeme lav, oličenje moći, često danima ostaje gladan.

kako vrijeme prolazi vidim da smo svi zapravo crvi najobičniji, ali smo previše ponosni da to priznamo i zbog toga bivamo iskušani raznim nedaćama i iskušenjima ne bi li priznali svoju nemoć. potpuno zaslijepljeni lažnim sjajem ovog svijeta uporno odbijamo da to priznamo i koprcamo se kao riba na suhom, sve do onog trenutka dok ne prestanemo da se koprcamo. onda budemo stavljeni pod dva metra crne zemlje i svijet nastavi da se vrti sa jednim crvom manje.


25.03.2017.

kiša će

savjet koji sam dobio najveći broj puta u zadnje vrijeme je "keep it simple". nisam ni slutio, a ni vjerovao da sam ovoliko komplikovana osoba. da sve bude tragičnije, toga su bili svjesni svi osim mene, a isto tako sam često i sam sebi čudan i neshvatljiv. znam da me jako mali broj ljudi oko mene razumije i to je upravo ono što želim jer mi je bitno da me razumiju oni koji želim da me razumiju. ostali neka mašu glavama i neka se ibrete, neka misle najcrnje misli, apsolutno me ne tangira. mislim da potreba da se komplikuje i sam overcomplicating dolazi iz overthinkinga. razmišljam previše i što je najtužnije u pravilu razmišljam o najnebitnijim stvarima.

druga stvar koju sam najviše puta čuo u zadnje vrijeme je da nisam normalan. doprlo je to do mojih ušiju, nikada preko drugih već uvijek direktno jer sam okružen iskrenim ljudima kojima je stalo do toga da znam šta misle o meni, od mnogih od kojih bih izdvojio mamu, sestru i još par dobrih drugova s kojima sam u stalnom kontaktu.

treća stvar u koju sam se danas uvjerio jeste da sve što može da krene po zlu - i krenut će. nisam imao previše organizatorskih egzibicija, još sam mlad :P, ali i ovo što ih je bilo zakomplikovale su se do te mjere da se na kraju dana činilo jednostavno nevjerovatnim da se takva klupka zapravo mogu odmotati. da li mislim da to znači da sam loš organizator? ne. mislim samo da je iskustvo nešto što se može kupiti - zapravo jedinom stabilnom valutom i najvrijedijom koju imamo - vremenom. ali bez obzira na sve što dođe i prođe zadovoljština na kraju dana kada umorni, znojni i neispavani vidite šta ste zapravo uspjeli sa timom oko sebe je neprocjenjiva.


21.03.2017.

John Zorn ladies and gentlemen

znaš da valja kada se tri puta naježiš ko jež tokom jedne pjesme. kada ostaviš ono što si radio i izvališ se u stolici i gledaš i ne vjeruješ. i kada znaš da je taj čovjek bio u tvojoj zemlji, a ti mamlaz nisi otišao da svjedočiš svjetskom čudu, a svjetsko čudo ti došlo na noge ko mlad starome..

p.s. hvala ti EZ na svemu, hvala ti što postojiš :)

20.03.2017.

professional help

zapravo postoje samo dva problema na cijelom svijetu.

1. mislimo da smo sami. to nije tako. nikad nismo sami. čak i ako potpunom strancu ispričamo šta nas muči biti će nam lakše i ako je ikakav čovjek pomoći će ako može i koliko može. svijet bi mogao biti puno ljepše mjesto. do tebe je. vjerovatno je problem u nedostatku komunikacije. sve se to da riješiti.

2. zapravo smo uvijek sami. niko nas nikada neće u potpunosti razumjeti. svi oni koji klimaju glavom zapravo klimaju jer su nervozni i jedva čekaju da dođe red na njih da pričaju. svakome je najgore, meni je najlakše. bez svakoga se može pa tako i bez nas. na sve se navikne čovjek. vjerovatno nikada neće biti bolje. vukovi umiru sami, fuck that, svi umiremo sami. mravi, ljudi i čimpanze su jedini organizmi koji ratuju.


zapravo je jedini čovjek kojem zavidim branimir. zavidim mu što je zapravo imao hrabrosti da ostavi ovaj prćvajz, i sve ono što ovaj prćvajz nosi sa sobom, iza sebe. da ode i više se nikada ne vrati. just like that. gdje god da se okrenem vidim nekog idiota, kojeg jako dobro poznajem, kako postaje uspješan i cijenjen čovjek. i šta je sa ovom modom koji klinac, kako su svi samo chic postali. just like that. i umro je david rockfeller. cheefoot is dead. šta je s tim judaizmom što me toliko privlači!? sinoć sam, dok sam gledao neku seriju koja se vrti većinom oko jedne jevrejske porodice, poželio da sam i sam jevrej. wtf! nisam normalan sekunde.



još ne mogu da vjerujem da mi je ono sinoć prošlo kroz glavu o.O

15.03.2017.

dio drugi

Penjao se uz stepenice bezvoljno, onako kako se još samo penju dugogodišnji radnici nezadovoljni plaćom, ženom, neposlušnom djecom, poslom i svojim životom uopšte. Razmišljao je kako je moguće raditi tolike godine bez prestanka, svaki dan isto, ili skoro pa isto. Njegova nomadska i ciganska duša će teško pristati na takvo nešto. Dok je prolazio pokraj prozora odlučio je da ju još jednom pogleda jer je znao da ju neće vidjeti do iduće sedmice, a i to pod uslovom da ona dođe na to predavanje. Bila je okružena kolegama sa kojima je, ili je barem on to tako mislio, samo zato što mora da bude – baš poput njega. Osjetio je blagu radost jer je pomislio da već imaju nešto zajedničko, nešto što ih veže, imaju svoju prvu tajnu: oboje smatraju većinu ljudi oko sebe idiotima. Vidio ju je na stepenicama i neodoljivo ga je podsjećala na malu djecu, način na koji su joj napravljene pletenice i kako je obuhvatila rukama svoja koljena dok sjedi. Nije znao skoro ništa o njoj, osim toga da želi da provede ostatak svoga života sa njom.

Predavanje je proteklo baš kao i većina njegovih studija, u lutanju i razmišljanju o krivudavim putevima i dalekim zemljama. Profesorica ga je pitala jedno jednostavno pitanje, na koje je samo trebao da odgovori potvrdno, ali on je odabrao da kaže: „It gets my juices flowing.“, što je zapravo prilično nepristojno za reći i u nekoj od običnih situacija, a kamoli usred predavanja. Kolege su se zasmijale, a profesorica je razrogačila oči. Srećom po njega, bila je to jedna od razumljivijih profesorica s kojom je bio u relativno dobrim odnosima. Kada se kaže u dobrim odnosima to se u bilo kojoj normalnoj situaciji odnosi na nešto lijepo i pozitivno, ali njegov život je bio sve samo ne tako jednostavan. U ovom slučaju je to značilo da on zna jednu prljavu tajnu te profesorice, a i ona zna da on to zna. Od trenutka kada mu se jedan njegov prijatelj pohvalio kako je spavao sa jednom od asistentica na njegovom fakultetu, dok je prijatelj njegovog prijatelja noć proveo sa drugom asistenticom – nije više mogao da ju gleda kao nekada. Do trenutka kada je to saznao bila je to jedna od njegovih omiljenih asistentica, uvijek raspoložena i jedna od rijetkih koje zapravo znaju šta rade. Nije mogao da vjeruje da ljudi tako olako pristupaju tim stvarima i nije mogao da vjeruje da je stajala pokraj njega dok ju je prijatelj njegovog prijatelja provocirao i podsjećao na prethodnu noć. Bilo je to na jednom od festivala koje svake godine organizuju na fakultetu, na topao julski dan dok su stajali pokraj rijeke svi skupa - njih četvero: on, prijatelj, prijatelj njegovog prijatelja i ona. Nije znao kako da reaguje u toj situaciji i samo se nervozno smješkao, u sebi misleći samo ono najgore o svima njima, a u isto vrijeme i dijelom ljubomoran – jer i on bi da živi život punim plućima.

Ona se pravila kao da ništa nije čula i predavanje je nastavilo gdje je i stalo, obilježeno njegovim ispadom koji nije bio ni prvi ni zadnji te vrste. Kako god bezvoljno da se penjao uz stepenice, tako isto je i silazio niz njih jer mu je jedina stvar teža od dolaska na fakultet bio povratak kući. Ne zbog nečega što ga je čekalo kod kuće već iz prostog razloga što mu je za dolazak i odlazak trebalo skoro pa sat i po vremena. Na putu kući je većinom razmišljao o 'njoj' i raznim scenarijima koji bi mogli da budu povod tome da se upoznaju. Nije htio da misli o tome kako rade išta što ne bi trebalo da rade jer je i samo razmišljanje o tome za njega bilo pogrešno. Ali to je važilo samo za nju jer je često razmišljao o mnogim drugim djevojkama koje je poznavao.

14.03.2017.

ok, here goes nothing, part one, više nako, nego eto..

„Ne, ja ne nosim ove naočale zbog toga, meni to ne treba“, odbrusila je momku koji je stajao kraj nje. Jedan od onih šaljivđija koji misle da kuže svijet, a ona umorna od života i upravo takvih momaka. Pogledala ga je mješavinom žaljenja, gađenja i uznemirenosti. Na sebi je imala jeftinu majicu sa bijelih i rozim prugama, ili je majica bila bijela sa rozim prugama. Crne hlače, mali rusačić koji su u to vrijeme nosile skoro sve djevojke koje su mislile da su drugačije i na nogama starke. Na glavi naočale koje su u to vrijeme postale posebno popularne, tako da su ih nosili i oni koji trebaju i oni koji ne trebaju, furke radi. Poslije te scene se vjerovatno pokajala što ih je uopšte ponijela taj dan.

On je to sve gledao, jer to je ono što radi. Gleda, promatra, zaključuje i osuđuje. Takav je bio skoro cijeloga života, ako se životom može nazvati ono što je do sada radio. Mama mu je pričala da ga je kada je bio mala beba spustila na kauč da otvori vrata komšinici. Komšinica je misleći od njega da je jastuk sjela ravno na njega. Ko još sjeda na jastuk!? Kažu da nije ni glasa pustio. To mu je prepričano oko sedamnaest puta, dakle svaki put kada se zadesilo da je u dnevnoj sobi i da nije stigao da pobjegne u svoju sobu prije nego ta komšinica uđe. Jedna od najtežih stvari za njega je predstavljalo da izađe iz sobe u slučaju da su gosti došli u međuvremenu i da on treba do WC-a ili možda da uzme nešto iz neke druge sobe. Nikada nije shvatio otkud tolika anksioznost oko nečega tako bezazlenog. Dođeš do ljudi, pitaš ih kako su, nabaciš lažan osmijeh, oni te pitaju ima li cura, ti postiđeno odgovoriš da nema i ideš dalje. Bilo kako bilo, to je sidro vukao cijeloga života, ako se tako može nazvati ono što mu se dogodilo. Ima tako ljudi koji se dogode životu i ljudi kojima se život dogodi. On je bio od ovih drugih.

Nastavio je da ju promatra neopaženo i nevino, poput djeteta koje gleda mamu dok pravi kolače, a da je prije toga ukoreno zbog nestašluka. Još jedno od sidra koje je vukao cijeloga života, ako se tako može nazvati ono što je prošao. Uvijek je previše osuđivao sebe i ljude koji su mu bili bliski. Postavljao je astronomske kriterije u ponašanju, djelima, pa čak i razmišljanju – i kao rezultat toga je bio hronično razočaran sobom, a i onima oko sebe. Tako i sada, najluđe i najnepotrebnje misli su mu prolazile kroz glavu dok se častio rijetkim pogledima na nju. Govorio je sebi da je paćenik, griješnik, vojer i Sotonin sluga. Kažem častio jer nije često imao priliku da gleda to krhko biće koje je činilo da osjeća toplinu u grudima, koju je osjećao još samo jednom prije toga. Zaljubljivao se često, bio je takve prirode, ali ovaj put je bilo drugačije i osjećao je to u svom svome biću.

Ona je bila niska i imala je smeđu kosu srednje dužine koju je znala vezati u kikice koje su joj jako loše pristajale. „Kao da išta može da loše pristaje nekom poput nje“, pomislio je odjednom u sebi dok se prisjećao jedne djevojke bez morala i obraza zbog koje je prvobitno i zamrzio kikice. Bilo je to tokom srednje škole, kada je sa prijateljima otišao na neko izletište za prvi maj. Tu je vidio jednog momka koji je bio potvrđeni ološ sa djevojkom koja je automatski dobila etiketu rospije. Imala je kikice i rumene obraze. Grudi su joj poigravale dok je sa svojom rajom igrala odbojku na taj tmurni majski dan, dok je on pogledao kriomice da ne bi bio primjećen od strane prijatelja i njenog odabranika. Zatim su djevojka sa kikicama i njen dečko otišli u obližnju šumu, vjerovatno u šetnju, ali on je imao samo najgore misli. Zbog toga mu se učinila jeftinom i učinila je da zamrzi kikice do kraja života, ako se tako može nazvati ono što je on proživio.

Nedugo nakon toga neko od njegovih prijatelja je rekao, „Hajde, idemo nazad, pauza je gotova“. On je znao da ima još barem pet minuta do kraja pauze, što je značilo još pet minuta njene neposredne blizine. Mrzio je taj njihov običaj, da se vrate nazad u zgradu fakulteta prije vremena. Malo je toga što ga zapravo nije nerviralo vezano za njegove kolege. Znao je da nisu loši ljudi, ali imali su te jako glupe običaje koji su njemu jako išli na živce. Preuranjeni ulazak u učionice je bio samo jedan od njih. Jedina stvar koju je možda više od toga mrzio bilo je kada bi morao da provede cijelu jednu pauzu od sat vremena na kafi sa ljudima sa kojima nema šta da priča.

12.03.2017.

#strings

kako to da čovjek postane ono što je najviše prezirao? koje su to životne struje koje te gurnu i natjeraju da mrziš samoga sebe, da radiš stvari koje ne želiš da radiš i govoriš stvari koje ne želiš da govoriš? šta te natjera da budeš gad prema onima koje najviše voliš? često mislim da je neka knjiga napisana samo meni. imam osjećaj da je pisac zavirio u moju dušu i osmjehnuo se i rekao, ista sam ti, i onda odlučio da napiše knjigu samo za mene. tako imam osjećaj i za 'hurt' od johnyja da ju je sklepao samo za mene. jer to je upravo ono što mi se dešava. ne mogu da vjerujem šta sam postao. znate da ste na tankom ledu kada znate da se ni sami sa sobom ne bi družili da imate izbora.

uradite test. objektivno razmislite o sebi, kako reagujete u nekim situacijama, kakvi ste za druženje, kako čuvate tajne, koliko strpljenja imate.. na dosta stvari dobro prolazim, ali kada je u pitanju strpljenje i praštanje, tj ne zamjeranje zbog nekih stvari drugima, e tu sam sebe mrzim. nervozniji od najnervoznije ukrajinke i zlopamtilo kakvo historija ne pamti. sjećam se tačno trenutka jednog u životu, a to je bilo početkom studija kada sam odlučio da neću više trpiti ničije gluposti. razlog tome je bio u tome što sam sa svim ljudima bio više nego ljubazan, dok sam prema svojoj porodici bio ko' zapeta puška. sada, sve to ima detaljno objašnjenje koje uveliko prelazi i veličinu povećeg posta, tako da ću to ostaviti za eventualnu biografiju potkraj života. uglavnom, ima veze sa mojim visokim očekivanjima od onih koji su mi najbliži. previsokim.*

i sjećam se kao da je bilo jučer scene kada govorim sebi neću više trpiti ni ostale kao što ni njih ne trpim. i tako i bi. zamišljam šta bi bilo da sam tada možda rekao hajde da i njih trpim kao što trpim i sve ostale ljude. šta bi bilo da sam napravio zapravo jedinu zdravu odluku u toj situaciji, da sam uradio ono što bi zapravo uljepšalo život meni i svima koji me okružuju. ali nisam, i od tada je prošlo skoro šest godina, i ovo sve sada je već postalo dio moga karaktera.

primjećujem kako raste broj ljudi koji će doći do mene samo kada moraju. to je jednim velikim dijelom upravo ono što sam zapravo svo vrijeme želio - kontakt sa što manjim brojem ljudi. ali, naleti mi tako dan ili noć, češće noć, kada shvatim da život možda i ne bi trebao da se tako živi. pomislim kako bi bilo da sam onaj tip koji je melem svima. koji uljepša dan svima koji imaju dodir sa njim. da ne bih bio pogrešno shvaćen, nije baš da sam gad kojem niko ne prilazi i nije da me baš ljudi zaobilaze, ali ima dobar dio ljudi za koje sam siguran da me smatra 'teškim'. i to vjerovatno nije ono isto 'teško' koje zamišljate jer, kao što rekoh, imam dosta visoke kriterije za sebe i meni najdraže.

ako volite da slušate neku laganicu u pozadini dok radite nešto probajte kanal 'mostly strings'. nećete se pokajati. ono što me možda jedino više nervira u vezi mene od toga kakav sam hajvan postao, jeste to što sam postao hajvan koji slabo čita u zadnje vrijeme. dok sam prošle godine u ovo isto vrijeme čitao dvije knjige sedmično trenutno čitam jednu u dva mjeseca. f me! možda da završim ovaj post ovdje, završim ovo posla za sutra šta imam i fatim se knjige dok ne uronim u san i još jednu sedmicu tempa koji samo najizdržljiviji pastusi mogu podnijeti, a možda ni oni.. o.O

12.03.2017.

#perhan

now I don't want to be nasty or anything, ali ima li većeg rahatluka nego kad može čovjek da pusti goluba bez predumišljaja?

maloprije sam ušao na klix i zažalio što živim. prvo oni turci i holanđani, ranije danas neke pucnjave zbog ljubomore, naslov klixa genijalan ko i uvijek; nakon toga lik se baca sa mosta; protesti u italiji čini mi se.. šta reći na to sve osim: ATOMSKA!

noćas sam pogledao "I Don't Feel at Home in This World Anymore (2017)" i trebali biste i Vi. da Vi, Vama govorim. film je presmiješan, čudan, nepredvidiv i ono najbitnije što se tako dugo čekalo nema happy ending. baš neki dan kontam kako me nerviraju svi ti rozi filmovi kad noćas voila! jeste da sam pola sata tražio šta da gledam, i taman kad sam pomislio evo joše jedna noć da tražim film pola sata i na kraju nešto pogledam po deseti put, kad ono..
pogledajte film.

kada sam počeo slušati rokenrol sa najboljim prijateljem u osnovnoj jedna od prvih stvari na repertoaru, pored divljih jagoda, bilo je bijelo dugme. logično? šta ja znam, meščini da da. i sada evo slušam bijelo dugme, a ne pamtim kada sam. znam samo da su mi u jednom trenutku postali jeftini i bezze, kao i većina ostalih domaćih stvari. mislim da je ta krivulja i evolucija kod većine ljudi ista, ili barem slična. osim naravno kod onih naprednijih, koji odu korak dalje u 'sofistikaciji' svoga ukusa. danas slušam svašta, kada me ljudi pitaju šta volim od muzike zbunim se. mrzim kada neko kaže da može sve da sluša. ne možeš sve slušati levatu, to znači da slušaš i lepog, a lepi se ne sluša. uglavnom, ed me nervira, jer mi je cheesy i girly nekako, ali ima haman deset pjesama njegovih koje slušam i volim. Coldplay mi je vjerovatno bio najdraži bend tamo negdje 2008, tada su se tek bili i proslavili, čini mi se. u osnovnoj je to bila AZRA i Nirvana. koja koincidencija da trenutno imam na sebi majicu nirvane. nije ona od deset maraka crna sa lošim printom, bila je dosta više i baš je kul. ^^

uglavnom, ako se iko živ sjeća kako sam spominjao testiranje vode i tako to, eh pa ja mislim da sam završio, jer iskreno više mi se ne da, a nije ni da ima još puno nekog izbora. uglavnom, popio sam po litar i po od: studene, bh20, olimpije, oaze, sarajevske, prolom vode, nekad ranije sam pio knjaza. moram reći da je prolom voda najbolja voda koja ima da se kupi kod nas. zapravo nisam pio onu norvešku što ljudi kupe samo da im flaša ostane kasnije, a da budem iskreno nisam ni gledao da testiram nešto veliki broj. ain't nobody got time for that. kupio sam što se imalo u najbližem bingašu i haj zdrao. kad spominjem bingo, priče kruže da i neki srbin ima dio kolača. so, put your hands together for prolom!

eh, šta sad da radi čovjek? ja sam prvi koji bi mrko gledao i hejtao papka koji bi pronio prolom ili bilo koju drugu vodu u prodavnici, pored toliko naših voda. ali iskreno, ove su mi ostale sve ko voda iz česme, sve osim prolom vode. usput budi rečeno, kada mi je prije dvije-tri godine u kuću uletio neki prodavač filtera za vodu, koji je držao prezentaciju dobrih pola sata, i pred nama testirao vodu (za šta mislim da je bilo mućka, ali šta će mora se kruh zaraditi), tu nam je priznao je od flaširanih voda najbolja prolom voda. ja sam tada prvi put čuo za nju. rekao je da joj ostale vode nisu ni do koljena, i da nju jedino filtriraju tim fazonima što i oni zapravo prodaju. zanimljivo mi je to sve bilo, mislim ta prezentacija. volim kada mi neko nešto pokazuje. pogotovo to volim kada je čovjek vidno spreman.

nije ni loše dugme. zaboravio sam da imaju ovoliko dobrih pjesama, ili mi se čini da su dobre jer bude uspomene? uglavnom, poslije domaćeg na scenu dođe strani rok, pa idu paralelno. i sluša se ono što se zna da je dobro, što se ne može poreći da je dobro: zeppelini, sabath, metallica, rhcp, pink floyd (on dođe malo kasnije, govorim o vlastitom slučaju), deep purple itd itd.. da ne nabrajam. i onda se krene u žešču pa se dođe i do children of bodom, judas priesta i sl.. pa se vrati na nešto blaže i pitaš se kako si ikako mogao slušati nešto onakvo..

znaš da pišeš nešto glupo i loše kada se osječaš glupo u istom tom trenutku dok to pišeš. to se većinom desi kada pišeš nešto što apsolutno nisi planirao i kada je kasno, a ti si imao šestu po redu radnu subotu, a znaš da slijede još tri. tri za koje zasad znaš. hešteg, moderno ropstvo. hešteg, jer mi smo konji, naša šauma to može podnijeti.

kako vrijeme prolazi počinjem da volim ideju Jugoslavije opet. kažem opet jer sam ju 'volio' dok smo u osnovnoj sjedili na balkonu pušili i pljuvali na seljake koji nas trenutno vode. tada se slušala ona od balaševića i od dugmeta isto o jugoslaviji. priželjkivali smo da smo bili pioniri i išli na radne akcije i voljeli i milicu i kristinu i zulejhu u isto vrijeme. pa poslije toga postanem konzervativan iz stotinu i jedne predstave o toj Jugoslaviji, ponajviše iz vjerskih razloga. ali onda se osvrnem i vidim da su ovi sada mamlazi prašina na cipelama političara iz Jugoslavije. vidim da su nam ameri napakovali mržnju i ubijedili nas da smo svašta nešto što nismo. skontam da nas je možda i najviše zeznuo onaj koji nas je sastavio. rahmetli Josip Broz, Tito. nije da baziram mišljenje samo na jednom dokumentarcu, ali može se reći da nas je zeznulo to što smo mi pokušali da zeznemo amere sa onim svemirskim programom. ne znam, možda priča klinjo iz mene, ali pišem kako mislim i vidim situaciju. ono što hoću da kažem jeste da mi se tako privlačnim čine svi oni snimci, slike i stvari iz bivše države, kako ju sa sjetom zovu svi ti koji su živjeli u njoj. volio bih da mi par ljudi iz različitih okruženja i sredina ispriča objektivno kako je bilo pa da znam više šta da mislim. kad već spominjem klix, čitao sam noćas i članak o fabrici "soko". to pročitajte pa uzmite par minuta da dođete sebi kada vidite šta se sve pravilo kod nas, u mostaru.

ne znam, zbunjen sam, umoran, iznerviran, uplašen i gleda mi se sada dom za vješanje sad odmah, pa makar se ja nikad ne naspavao!




Stariji postovi

JOJI
<< 03/2017 >>
nedponutosricetpetsub
01020304
05060708091011
12131415161718
19202122232425
262728293031

MOJI FAVORITI
-

BROJAČ POSJETA
2013

Powered by Blogger.ba