JOJI

#joji


24.11.2017.

iš! iš ba ! ! ! noge bagave!

za sreću je potrebno tako malo.

da bi zlo pobijedilo dovoljno je da dobri ljudi sjede na guzici i ne rade ništa.

uvijek treba govoriti istinu, da, ali ne moramo uvijek reći svu istinu.

white lies = sranje.

kako meni samo smetaju one zastave po smrdskoj, pa to je strašno..

kako ne mogu da vjerujem šta smo sve dopustili, pa to je još strašnije..

kako bih volio da se nabijem nogom u glavu, da konačno progledam, al ono skroz. ovo sve je samo puko škiljenje, na kapaljku, isto kao što je i ovaj život samo životarenje.

kako bih volio da imam više vremena da čitam. da žderem knjige ko nekad. da jedva čekam da dođem kući pa da nastavim gdje sam stao. da cijeli dan razmišljam šta će da se desi, pretpostavljam, glumim šerloka.

da ih započnem tri odjednom, jer ne mogu da čekam da završim, a knjiga stoji i gleda me.

haaa, jeste vidjeli!? čitam.

mhm.

yap.

that's me.







fuck you !!!

al fakat sam poželio knjigu pročitati više nego se hljeba najesti. ono kad uzmeš pa cijeli hljeb jedeš. držiš ga sa dvije ruke cijelog. onako suh. dok se ne najedeš. eh, više od toga. pa skontajte.

u jednom trenutku sam sebi rekao da i nije bitno što možda treba "settat example vavik" i onda sam počeo da budem majmun, veći nego što zapravo i jesam. nije to ono klasično "pušten s lanca", ono kad odu djeca neiživljena na ekskurziju, pa se pola odjeljenja osnovne škole vrati trudno, ne govorim o tome (a ono drugo pola su ponosni očevi). već jednostavno nekad se desi da se sve okrene i preokrene i zaokrene i izokrene (neznamvišesaokrene) i pokrene neke čudne procese u nama. u meni. ovaj put u meni, sutra će u tebi.

ne znam.

evo ne znam.

stvarno ne znam.

da znam ja bih vama stvarno rekao.

ali evo ne znam.

neznam.

ne razumijem.

to ne razumijem.

ovo ne razumijem.

oko auta se razumijem.

ovo ne.

stvarno ne razumijem.

pitanje ne razumijem.

ne razumijem.

daleko sam ja od istine.

dragi svoj.

kako sam samo glup.

21.11.2017.

don't be sikirli

ne treba se remetiti.
samo to.
samo to treba naučiti, a i to je puno..



19.11.2017.

mlakonja mlakonja

da li je ovo možda konačno prozor u život?

ova ponuda da bacim sve niz rijeku.

da zaboravim sve naučeno, da se odreknem svega za šta sam radio (od onog trenutka kada sam zapravo nešto počeo da radim) - i krenem novim putem.

taj novi put je nepoznat. hladan. mračan. meni nepoznat svijet. nepoznati ljudi u nepoznatom okruženju. nepoznat posao u nepoznatoj struci.

da li je ovo život?

je li o tome svi trabunjaju svo ovo vrijeme?

kada moram donijeti odluku od koje mi se evo dok pišem ove redove znoje jagodice..

izgleda da me do sad život ipak mazio i pazio..

koji sam ja mlakonja o.O

šalim se, nisam.

13.11.2017.

kišna pjesma

snijeg u hrvatskoj. pa se ibrete.

jeste vidjeli u sloveniji. pa se ibrete.

sad i kod nas pa će se ibretiti. kao.

svake godine ista priča.

svaki put ista priča.

a ja baš ne volim ljude koji uvijek isto pričaju.

nekad sam sebe uhvatim kako frfljam neku od tih kliše izjava, pa se ugrizem za jezik da boli.

kasnije boli pa mi bude krivo.

šalim se ne ugrizem se baš doslovno.

uglavnom, taj small talk mi je jedna od najodvratnijih stvari na planeti.

nešto mi draža i slađa tišina.

čuj awkward silence.

jedini awkward silence mi je kad sa ocem sjedim čitavo popodne i ne naumpadne mi ništa da mu kažem ili da ga pitam, pa nastavimo tako da sjedimo. :/

taksisti i tako ti.. jednom lik pokušao da me razgovori, ja još ništa nisam cijeli dan ni jeo ni pio. kae šutljiv si mi nešto. rekoh dobro jutro majstore, haj sad da budemo skupa šutljivi.

šalim se nisam mu to rekao.

nisam to čak ni pomislio.

tada sam mislio o tome kako ima čudan miris taj čovjek, i kako mi je sav čudan nekakav. priča mi o nakvim vehabijama. šta mene ba briga o njihovim forumima. i nemoj mi pričati o vehabijama i kako oni kvare vjeru, a ti nosiš šorc malo duži od bokserica, i druga stvar pljuješ po drugima što je opet - no go. mislio sam o tome kako ću još malo biti kod kuće. svoj na svom, pa makar stan i ne bio moj. xD mislio sam o tome kako ću da jedem i pijem (kafu). a ovo gore sam rekao jer mi je nekako išlo sad uz svu ovu pričušu.

jutros kad sam krenuo na posao, pošto pješačim jer mi treba 10 minuta do posla, bilo prefino. toplo skroz. baš sam se ibretio.

kada sam se vraćao sa posla drhtao sam. režao sam. prvo što sam ostao skoro dva sata nakon svih, drugo zato što sam se sledio ba. šake nisam osjećao od hladnoće.

one gluposti oko vraćanja i preslušavanja pjesama unazad su nekad baš bile furka. sjećam se da je jedan drug, koji je zapravo i bio počeo da sluša rock zbog mene, isto prestao da radi nakon što sam mu napričao nekih fantazija o hotelu kaliforniji, o stepeništu do raja, o bitlsima i tako to na tu temu. hahah, lik prestao da sluša muziku na par mjeseci. izgleda da sam baš bio ubjedljiv. kasnije je počeo da svira. trudio se dosta i baš fino naučio. kasnije je postao "brat", sad više ne svira, a ne znam sluša li ikako mjuzku, iako čisto sumljam.

kažu ovi iz "rada" da rade više od amerikanaca. neznam evo. i to mi je nešta sumljivo.

bilo kako bilo, ništa nije slađe od djevojaka kojima miriše kosa.

12.11.2017.

udri muški

onaj osjećaj kad radnim danima spavaš po šest sati uvrh glave, i i to ti je puno.

onaj osjećaj kad sjediš i odjednom sve počne da se vrti oko tebe, i ti misliš da je to to, i znoje ti se dlanovi, i dišeš duboko i moliš Boga samo da ne hrdneš vuglom u hladan beton.

onaj osjećaj kada u nedjelju pogledaš svoju sliku od petka i prepadneš se sam sebe.

onaj osjećaj kad režiš u sebi i samo čekaš tog hrabrog ratnika koji će da ti stane na put.

onaj osjećaj kad znaš da ova smijurija od života nastavlja sutra. :)))

zoster je babo.

08.11.2017.

muzika je dobar čovjek

05.11.2017.

la la lalalalaa



ponekad sam ubijeđen da imam i ženski mozak negdje u glavi. neku malu verziju koja proradi na trenutke.
danas je bio lijep dan.
vrana se popiškila na bus u kojem sam bio. na plastični šiber. bilo je zanimljivo kada se sunce presijavalo preko toga.
baš ne volim vrane od onog dana kada su me dvije mučki napale.
krave!
joji-jev album ubija i ovo malo života u meni.
iznad mene je lavina koju samo čekam da se pokrene i zatrpa me.
nikada u životu nisam bio više natovaren obavezama, i mislim da ima ljudi koji mi ne bi vjerovali ni kad bih im ispričao.
da li je među nama idući dario džamonja?
viđam li ga u tramvaju?
da li je među nama budući ibrišimović?
šta ako jeste?
imam na video snimku jednog mladića koji mi priča o mojoj krizi identiteta cijelih šest minuta, šta da uradim sa snimkom?
planiram da snimim roditelje kako pričaju o tome kako su se upoznali, o prvim danima skupa, o tome kako sada gledaju jedno na drugo.
pijem čaj od kojeg žute zubi.
imam dva nara od po pola kile, jedva čekam da ih sahranim.

02.11.2017.

gamad, obične seoske varalice, licemjeri! (pre-friday bitchin'...)

najgore je kad znaš da nisi kriv. najgore je kad se slomiš da radiš po ps-u ne radi drugih nego zato što su te roditelji kao dijete tako naučili, i, eto srećom, vremenom je postalo i dio tvog karaktera i ličnosti, i na kraju pored svega toga dođu moroni sa pogrešnim informacijama i optuže te da vršiš teror.

prilično boli i frustrirajuće je. možda je jedino više frustrirajuće od svega toga činjenica da ću već sutra ohladiti i neću imati volje, kao što sam je danas imao, da mu saspem zube i slomim vilicu kad ga vidim.

žalim svaki dan što me život nije više trao. da ne bi bilo nesporazuma, ni u jednom trenutku mi život nije bio ni med i mlijeko, a na sreću ni ja nisam bio zanovijetan, ali kamo sreće da me još više trao i čeličio pa da kad nalete određeni imbecili i idioti imam snage da samo trepnem očima i već zaboravim na sve to.

upoznao sam u vrlo kratkom vremenskom roku dosta ljudi kojima je hobi, ili zanimacija ili je možda ipak strast, to da ulaze u konflikte sa drugim ljudima. ono što je najviše zastrašujuće u vezi svega toga jeste činjenica da sam sretan i iznenađen kada naiđem na nekoga normalnog i prijatnog. možda je život ipak bio blaži prema meni do sada nego što sam mislio jer do unazad dvije godine i nisam imao previše dodira i glavobolja sa ovom i ovakvom vrstom gamadi. ono što je zanimljivo kada je u pitanju moje lično iskustvo jeste to što se u ova dva "krupnija" slučaja radilo o ljudima koji se prošli kroz razvod braka. ne znam, i ne osuđujem, ali mislim da nije slučajno baš njih to zadesilo.



nisam bio na puno koncerata u životu, niti sam imao neku želju da idem na mnoge, ali onaj koji ću sigurno cijelog života žaliti je onaj od John Zorn-a u Sarajevu. po. drugi. put.
John Zorn je jedan od rijetkih muzičara koji su uspjeli da me prikuju uz slušalice, da mi ubrzaju rad srca i učine da mi se dlanovi oznoje i da se naježim od glave do pete. svaki put.


ali Bože moj, život je ionako samo varljivo naslađivanje. vremenom će stvari postati bolje. šalim se. neće.





01.11.2017.

mindhunter

30.10.2017.

be thankful




note to self:

imaš sve što ti je potrebno u životu.

ionako nikada nisi bio previše zahtjevan

imaš nekoga za koga znaš da te iskreno voli i to ti je nebrojeno puta pokazano i dokazano.

imaš više ljudi oko sebe za koje ZNAŠ da su spremni da urade bilo šta samo ako ih pitaš.

roditelji su ti živi i zdravi (koliko toliko).

radiš.

imaš krov nad glavom.

ništa ti ne fali.

porodica te voli i nemaš nikakvih većih porodičnih problema.

nemaš nikakvih fizičkih nedostataka, kao ni ostatak tvoje uže porodice.

možda jesi izabrao pogrešan poziv, ali za dva dana počinješ da radiš na pripremi za onaj koji ti je uvijek bio želja, još od malih nogu (pored toga da budeš tajni agent, astronaut, svjetski putnik, ludi naučnik i pisac).

najbitnije od svega, navečer kada pođeš da spavaš - radiš to čiste savjesti, bez i trunke tjeskobe i grižnje savjesti.

jesi i ove godine propustio jazz fest, ali Bože moj, život nije bajka..

na kraju krajeva kada god ti je loše tu su i muzika i knjige i filmovi da ti pomognu kao što su to uvijek bez pogovora radili.

počni da završavaš onu knjižurinu koja je vidjela svijeta koliko si je se nanosao..


Stariji postovi

JOJI
<< 11/2017 >>
nedponutosricetpetsub
01020304
05060708091011
12131415161718
19202122232425
2627282930