JOJI

"Onda kad vam izgleda sve izgubljeno, tek tada počinje pravi život." L.T.


14.10.2018.

think floyd 61



bolest jos nije prosla. sutra ce biti pune dvije sedmice. otac mi kaze da se cuo sa nekim starim komsijom neki dan, njega i njegovu zenu je drzalo punih mjesec dana. zbog toga nisam trcao u zadnje tri sedmice skoro nikako, zbog toga i prepone koja nikako da zacijeli skroz. jucer je bio odlican dan za trcanje, a ja to nisam iskoristio misleci da mi je bolje da jos odmaram. nije nista bilo ni od fudbalskog termina koji je trebao da bude danas, i to mi je zapravo i drago. ako danas poslijepodne bude lijepo kao jucer mislim da cu ipak pokusati da istrcim sedam do deset kilometara.

jucer me poznanik zvao na kafu nakon dugo vremena i nisam otisao. jedna od rijetkih situacija da odbijem i cak sam se i osjecao kao da ga izdajem, kao da ga ubijam ili sta vec, uglavnom ruzno sam se osjecao, a sve to bez realne potrebe, jer jednostavno mi se nije islo, ali eto kao sto se vidi imam problem s tim da kazem ne.

pricao sam prije sedmicu dana sa jednim drugom koji je sada treca godina fakulteta. on je govorio o tome kako ne moze da vjeruje da ima 21 godinu i da se sve ovo zapravo desava oko njega, a ne stizes ni da se okrenes. rekao sam mu da ce proci par trenutaka i da ce vec imati 26, i da ce to izgledati strasno. nece postati puno pametniji, mozda jedino spretniji u onom sto studira, a i to nije zagarantovano, a sto se tice neke zivotne mudrosti, nece je puno stici steci i sve ce i dalje izgledati jednako strasno, mozda cak i strasnije jer covjek bi pomislio da ce do sada vec neko, nesto, negdje, nekako.. naravno, naglasio sam da je to samo moja perspektiva i moj slucaj i ne mora da znaci da su svi izgubljen slucaj poput mene. ovo zadnje sam sad dodao, to tada nisam rekao.

imam ponekad obicaj da sjednem i dva sata gledam slike i profile nepoznatih osoba. radim to iz znatizelje, bez ikakvih skrivenih i losih namjera. tako sam jucer gledao ljude koji su se oznacili u "zlatnoj ribici". bio sam u tom kaficu ovu sedmicu po prvi put, a vec godinama sam imao zelju da odem. nije me razocarao, ni ambijent, a ni muzika. najvise mi se svidio wc. hahah, to bi mozda zvucala kao uvreda za vecinu kafica, ali oni koji su isli u wc u zlatnoj ribici znaju o cemu pricam. uglavnom, gledao sam tako slike svih tih ljudi, vecinom stranaca i u tome su mi otisla oko dva sata subote. ono sto hocu da kazem je da je nevjerovatno kako se neke promjene suptilno dese i kako se prikradu. prosla su tri mjeseca otkako sam procitao zadnju knjigu. do prije samo tri mjeseca to bi mi bilo nedopustivo i nezamislivo. stvarno sam se trudio da svo svoje vrijeme provedem uz knjigu. nisam bio patetican u vezi toga. nisam ljudima probijao mozak time koliko sam stranica procitao, i nisam ni na jednoj nedrustvenoj mrezi dijelio korice i citate iz knjiga koje citam. jednostavno sam citao i uzivao. onda su se nagomilale obaveze i rokovi. to je bio odlican izgovor za prokrastinatora u meni kojeg sam do tada odlicno potiskivao. evo sad se nagovaram da uzmem i nastavim tolkinovu biografiju, jer je to jedna od knjiga koje sam citao i zaledio prije tri mjeseca, ali naravno odmah mi drugi dio mene napominje da jos nisam ni doruckovao, a i kad doruckujem: zar mi ne bi bilo pametnije da uzmem da ucim one stvari koje ne stizem tokom sedmice. jos uvijek ni sam nisam siguran sta cu uraditi na kraju, ali cu svakako iskoristiti priliku da svima koji citaju a vole pink floyd preporucim kanal sa kojeg je i prva i druga pjesma. zove se kao i ovaj post, odnosno ovaj post nosi naziv tog kanala.

11.10.2018.

prepona



ako neko hoce nervni slom - neka si nadje djevojku. jednostavno.

nocas sam dozivio veliki uspjeh za mene i nikakav korak za covjecanstvo, ali mozebitno veliki korak za moga oca. nocas sam mu mozda spasio zivot, a mozda sam ga i gurnuo blize grobu, ko ce mu ga znati. zivot je zato zanimljiv - nikad ne znas.

vec sedmicu dana se kanim i tjeram da mu konacno kazem da svi znamo da potajno i dalje pusi i da krije cigare na bojleru (imao je srcani prije par godina). nocas sam sjedio u dnevnoj cetrdeset minuta duze, ne gledajuci ono sto je bilo na tv-u nego vodeci bitku sa samim sobom. zasto mi je bilo tako tesko da mu kazem? to je tesko objasniti. imam poseban odnos sa svima u porodici, a sa njim pogotovo. da budem iskren imam nikakav odnos sa njim. da budem iskren i sa svima u porodici imam nikakav odnos. mislim da mi je zato bilo tesko da to kazem, a malo je i glup osjecaj kad moras da covjeku od 60 i kusur godina, koji te je napravio, moras da kazes da znas gdje krije cigare i da to prestane da radi.
uglavnom, poslije tih cetrdeset minuta sam uspio da to izgovorim, a njegova reakcija je bila jos cudnija. pitao sam ga zasto se stalno penje na kadu, a on je poceo da mi rukom pokazuje, ne gledajuci u mene, da kao nesto zavrce, ili sta god je onaj pokret znacio.
vidio sam da mu je neugodno, bas kao sto je i meni bilo i bas kao sto bi mi bilo i da sam na njegovom mjestu. poslije toga sam rekao da znam da gore ostavlja cigare i da pusi u wc-u. nije me gledao, nastavio je da gleda u tv. mama se nasmijala i pitala kako sam ja to nasao. ja sam mu rekao da ako vec mora da to radi, a zna da ne smije, neka onda barem ne riskira zivot penjuci se na kadu svaki put kada krene da dohvati cigaru i upaljac. onda sam ustao i otisao u wc i donio jednu i po cigaru koja je bila gore i mali upaljac. stavio sam na ormar i rekao da vise ne ostavlja gore, sad kad se zna. kasnije sam otisao u sobu. ne znam sta ce sutra biti, ne znam hocu li biti ziv, ali me bas zanima kako ce sad sve ovo da izgleda.

danas sam konacno isao na trcanje. poslije oko sedmicu i po dana crvanja. bio sam bolestan prosle sedmice. tri dana nisam isao ni na posao. jedva sam cekao da izadjem i da trcim. ali evo maloprije sam osjetio da me prepona i dalje boli sto je losa vijest. imam sve vecu zelju da pocnem sa trail runningom. problem je sto nemam partnera. trcanje do Vilsa i nazad i nije bas tako tesko kada si sam, ali ici na Trebevic i gore se ganjati sam sa medjedima i ne zvuci privlacno. vidio sam da i kod nas sada organizuju trke i za to i razmisljam da se spremam iduce godine ako Bog da izmedju ostalog i za to.

izbori i to. smor. Hadzikadiceva sam iskra, ko mi sta moze! ono sto sada cine iskre ce do iducih izbora prerasti u pozar i pobjeda moze biti uskracena jedino ako covjek umre, a i da umre i da od toga nista ne bude - hvala mu na NADI. umalo da umre, mislim nada. btw, putovao sam tri sata u jednom smjeru da bih glasao, i ne nije mi krivo iako nije pobjedio. u povratku sam stajao dva i po sata. prvih pola sata sam sjedio i bilo neko djevojce kraj mene. meni je zao bilo da stoji, rekoh haj ti sjedi mogu ja to. kad sam dosao kuci bio sam gori nego poslije polumaratona. mozda ne bih bio tako umoran da nisam bio jos uvijek prilicno bolestan u nedjelju. razlog zasto sam prijavljen u skroz trecem gradu je posebna prica. preduga. duga 26 godina. umalo da napisem 25, nikako da se naviknem. kako i da se naviknem kad je sve ko japanski brzi voz. sve osim rasprava s njom. one su u pravilu duge pola sata. pocetnih pola sata naseg razgovora. svaki dan. mislio sam da sam bio suicidalan u prvom srednje. ona se potrudi da me svaki dan razuvjeri. kaze da je to jace od nje i da ne moze bez mene. ni ja ne mogu bez nje, ali joj opet ne pijem krv ako mozda nije bila tu kada sam joj se javio. kao sto rekoh ako neko hoce nervni slom - djevojka. cesto kada setam,sjedim,pijemkafu,vozim i vidim kako je 98 posto djevojaka na koje naidjem jednostavno glupo do bola, shvatim koji sam sretnik. sto bi Memo Haljevac rekao (istina on za Radoncica, a ja za nju): "sami ju je Allah dz.s. poslao meni."

odoh sad da spavam ionako sam zombi svako jutro.

27.09.2018.

gdje su nestale sve normalne domace grupe iz 2000tih godina?!



danas sam se osjecao kao ptica, lagan i prozracan. dan je bio prelijep, mozda i najljepsi otkako je septembar pokazao zube. slusao sam danas ove neke pjesme iz djetinjstva i bas.. bas je fino bilo.

evo upravo mi je taj osjecaj pokvarila jedna poruka i cijeli post je pao u vodu. e jes me dugo drzalo :P

a ne fkt sam bio dobar do maloprije i sad sam, samo mi treba nekad malo vremena da se saberem poslije prvog udarca. o tome se tu radi.

konacno sam poceo da trcim opet nakon odmora od sedmicu dana i jedva sam cekao. izgleda da je i ovo neka vrsta ovisnosti. mozda se jednostavno radi o tome da navecer izlazim jednom ili nijednom tokom sedmice pa imam potrebu da malo vise vremena provedem van kuce.

nikada nisam imao vise obaveza nego trenutno i vecinu stvari ni ne stizem da obavim. jutros nisam osjecao ruke kada sam stigao do zgrade u kojoj radim. lijeva saka mi je doslovno otkazala. maloprije sam pokusao da nadjem rukavice, ali nigdje ih nema! morat cu da kupim nove izgleda. do prosle zime nisam imao ni rukavice ni kapu, a ni sal. nemam obicaj da nosim ista od toga. sal je i dalje u kesi, vise od godine dana, skupa sa etiketom. rukavice sam evo izgubio, a kapu cu da obucem sutra prvi put ako Bog da.

24.09.2018.

barkley

danas sam se smrznuo ko malo pile. bio sam mokar od glave do pete. kacket i kapuljaca su malo ublazili situaciju za glavu, ali su zato ruke bilo smrznute dok sam dosao do kuce.

inace mi treba dvadesetak minuta pedalanja do kuce. ako se malo vise potrudim moze i za 17, ali zbog saobracaja je tesko ista brze od toga - naravno ako ne zelim da plivam u vlastitom znoju kada dodjem kuci.

uglavnom, danas je za biciklistu u meni bio jedan od ljepsih dana. nigdje nijednog idiota koji bi mogao da iskoci pred biciklo niotkud, pa da mi se poslije izvinjava kada ga udarim (sto se desilo vise puta u ovoj sezoni). to je taj lijepi dio. manje lijepi dio je da sam bio sav mokar i da su mi pogotovo stradali kvadricepsi koji su najvise bili izlozeni vjetru i kisi. nista bolje nije bilo ni sakama koje nisam ni osjecao na kraju i bojao sam se da ce mi ruka skliznuti sa rucki, a da to necu ni osjetiti ili shvatiti. srecom do toga nije doslo.

naisao sam na samo jos dva idiota koji su bili bezumni kao i ja pa da po onom kijametu krenu negdje na biciklu. stigao sam na kraju kuci, srknuo dvije kafe i jedan caj od majcine dusice sa medom i pogledao jedan dokumentarac koji mi je ugrijao tijelo i dusu. ( https://www.tsn.ca/tsn-originals/video/tsn-original-endless-in-pursuit-of-the-barkley~1429091/tsn-original-endless-in-pursuit-of-the-barkley~1429091 )

to mi je sada ujedno i san, rame uz rame sa Mont Everestom ^^

p.s. drugi link, ako prvi ne radi: http://fw.to/yJapiKV

24.09.2018.

o A.



kao klinjo na pocetku srednje sam bio ubijedjen da je "Marija" zapravo plagijat na "Lady in black". izgleda da ipak nije.

pjesma me najvise podsjeca na prvi razred srednje skole. tada sam ju najvise slusao. od tada se ne moze reci ni da sam ju posteno poslusao. najvise me podsjeca, jer me sve vezano za taj period podsjeca na to, na tadasnjeg najboljeg prijatelja s kojim je moje druzenje prekinuto iznenada i na nesvakidasnji nacin.

sjecam se i noci prije nego sto cemo se rastati, tada nismo imali pojma da nam je to zadnji put da tako sjedimo i pricamo. ali se jasno kao dan sjecam da sam mu rekao da osjecam, da jasno osjecam i skoro pa mogu da dodirnem promjenu koja ce uslijediti, ali naravno nisam imao pojma da ce nas ta promjena i rastaviti za sva vremena.

pola godine kasnije smo setali skupa. bio je decembar i ja sam kupio krofne kod "Kike". bile su punjene dzemom i tek izvadjene iz pekare. sjecam se da sam papirnu vrecicu drzao u kapuljaci iza glave jer je bilo toliko hladno da sam jedva drzao i onu krofnu koju sam jeo. ne sjecam se da li je A. uzeo ijednu krofnu od mene.

to je bio prvi put od one noci da smo skupa, a zadnji put da setamo zajedno i zadnji put da jedemo Kikine krofne. bilo mu je krivo jer sam se promijenio i zato sto su mi bile glupe sve te stvari koje smo do tada skupa radili. kasnije smo otisli pred njegov haustor i tu smo stajali kao svaku noc, bez izuzetka tokom prethodne godine, i pricali do kasno u noc. on je meni navodio razloge zasto ne moze da shvati da sam postao takav, a ja sam njemu navodio razloge zasto on ne bi smio da ostane onakav.

A. mi je dugo vremena bio najdraza osoba na svijetu. imam osjecaj da je bio moja istinska srodna dusa i od svih "najboljih prijatelja" koji su se smijenjivali kroz odrastanje, kod njega me najmanje stvari nerviralo i evo bas sada ne mogu da se sjetim nijedne. mozda je nije ni bilo - mozda mi je zato bio tako drag!

on je mozda i jedina osoba s kojom mi nikad, ama bas nikad, nije bilo dosadno. nikada nije bilo neugodne tisine i nikad nije bilo praznog hoda. nije bilo nikakve telepatije i nismo bili homići, ali smo cesto znali tacno sta onaj drugi misli. nikada me nije povrijedio i ucinio da se osjecam neugodno, a ni ja njega. satima smo pricali i opet nam je bilo malo svaki put.

evo sad mi naumpade kako smo se nafurali na jedan film pa smo stopirali i isli u okolne gradove, a tada smo bili prvi srednje, bez marke u dzepu. bilo je to glupo iz sadasnje perspektive, ali tada smo mislili da mijenjamo historiju. sjecam se kako smo pricali o tome kako cemo ustediti pare za odlazak na EXIT. to je bio san snova tada i najveca moguca avantura koja se mogla dozivjeti. muzika, pice, cigare i djevojke. mastali smo i planirali svaki detalj. razmatrali sta sve mozemo prodati od nasih stvari ako ne bude dovoljno para. gledali smo mjuzikl "Hair", samo zato sto je to bio dio imidza iako sam htio dusu da ispovracam jer mrzim mjuzikle.

poslije toga sam ionako slabo isao u rodni grad, a njega sam jos slabije vidjao u prolazu, gotovo nikako. nije ni da je bilo neke razlike kada ga vidim, svaki put smo se pravili da ne vidimo jedan drugog. prosle godine, kada sam nakon cetiri ili pet godina otisao u taj grad mislim da sam ga vidio dok sam sjedio sa rodjakom na kafi. prosao je sa jednom poznatom gradskom pijanicom kraj mene na terasi kafica. nisam siguran da li je on mene vidio. mozda me ne bi ni prepoznao, jer mi je dosta ljudi reklo da sam se promijenio. znam da ja njega jesam vidio, ali i da sam nakon svih ovih godina bio nepomican i prikovan za stolicu.

to je bio zadnji put da sam ga vidio. ulazio sam ponekad na njegov profil na fb i vidio da studira u jednom manjem gradu. tj studirao, valjda je zavrsio do sada, a mozda i nije. ne znam sta radi, ali mislim da se druzi sa nasim starim drustvom. njih se vecina odrzala na okupu, a ja sam jedan od rijetkih otpadnika. mislim da i dan danas onako grupno svi idu na ljetovanja i zimovanja, barem ovo bećara medju njima, a vecina ih je takvih. volio bih da ga vise nikada u zivotu ne vidim, ne zato sto ne zelim da ga vidim nego zato sto bi me to raznijelo kao nikada do sada.

ovdje ispod je par pjesama koje smo cesto slusali skupa. slusao sam svaku od njih dok sam ovo pisao.

sudbina je cudna stvar. nikada ni sanjao nisam da cu zavrsiti ovako, ovdje.., a da ce oni svi ostati na okupu - bez mene.











19.09.2018.

devize i akcize, na dobrotu.



zavrsio je prvi polumaraton u mom zivotu. nisam uspio u svom cilju. jucer sam gledao video u kojem jedan rekreacioni trkac govori kako je bitno takmiciti se samo sa sobom. obarati svoje rekorde, pomjerati svoje granice. to sam i pokusao i ovaj put nisam uspio, to da istrcim ispod dva sata. bio sam blizu, par minutica me dijelilo od mog cilja, ali ne ovaj put. moram priznati da sam bio malo razocaran, a da nisam nista ocekivao vjerovatno ne bih bio. kad malo bolje razmislim do prije 4 mjeseca nisam mogao istrcati 200tinjak metara. tako da ocekivanja razgulite!

ocekivanja i poredjenje sa drugima me cesto znaju baciti u ocaj, zato sto sam slabic. imam tu jadnu potrebu da gledam u zivote drugih i gledam gdje su oni, a gdje sam ja. cinjenica je da me zadnjih nestoviseodpolagodine nema ni na mapi. hocu da kazem da i nije bas sjajan osjecaj kad bacim pogled i misao o tome. naravno da se trudim da to ne radim, ali kao sto rekoh slabic sam.

uskoro su izbori, a ja sam evo devet mjeseci kasnije i dalje prijavljen u proslom gradu. nemam zdravstvenu knjizicu, ne mogu da kupujem mjesecnu, nisam prijavljen na biro. pokusavam da napravim licnu kartu, ali je procedura prilicno komplikovana kada je vlasnik stana van zemlje. naravno da me nervira sto moram te neke zk izvadke da trazim i nosam i izjave, ali kad malo razmislim kako je ikako moguce da se donedavno mogao prijaviti kojegdjehtio?!

preksinoc sam dozivio blazi mozdani udar i bol u prsima. nije pravi udar, a bol u prsima je isto tu iz pjesnickih razloga. razlog bi vecini vjerovatno bio smijesan. mozda se iz posta nece dati primjetiti i vjerovatno necu dovoljno detaljno opisati situaciju, ali uglavnom radi se o razocarenju u jednu od najdrazih osoba na svijetu. nije nikakva melodrama ni patetika. ukratko, radi se o tome da sam mislio da barem on malo manje misli samo na svoje dupe i svoj interes. radi se sjajnoj mladoj osobi. bolja je osoba od vecine vas koji ovo citate :D jel ima neko ko ovo cita? uglavnom na tako hladan i opusten nacin je pricao o tome kako se sve sto radimo mora i treba raditi jedino u nasem interesu. cak i stvari koje su ucinjene u ime nekih visih ciljeva. eto to mi je bilo krivo. taj dio pogotovo, a i sama cinjenica da sam tek tu i tada shvatio da je on mozda zapravo samo jos jedan u nizu interesdzija, kakvih ne manjka nigdje na planeti. najsmjesnije je sto sam mislio da ga znam u dusu. par puta sam ga pitao je li normalan. par puta sam ga pitao jel svjestan sta prica. on je bio iznenadjen mojom iznenadjenoscu. mislim da je bio i uvrijedjen, ali ne znam da li to treba da me dotice - kao sto ni njega ne dotice nesebicna zrtva desetina ljudi.

jos jednom sam shvatio da sam mulac, da sam jos zelen, mozda zeleniji nego ikad ranije.
zelembac pravi nema sta. zivotna mudrost na nivou dvomjesecnog tornjaka. shvatio sam da nemam pojma ni o kome, pa cak ni o onima koje sam smatrao srodnim dusama.

isto tako, daleko bitnije nego ovo iznad - shvatio sam jos jednom da je jedini nacin da se nesto uradi na pravi nacin i potpuno iskreno da se radi bez ikakvih ocekivanja i zelje za aplauzom. u radu biti u prvom redu, a u primanju zasluga u zadnjem - to je moja deviza, bila i ostaje dok sam ziv ako Bog da!

06.09.2018.

stolica!

niko pojma nema sta prica. prije sedmicu mi lik kaze nesto sto nije imalo nikakvog smisla. veze sa zdravim razumom nije imalo, a on sav samouvjeren. presutim ja i sinoc kazem to sto je on rekao, tj napisem. jutros gledam odgovor - cudi se kao, sto tako mislim i govorim, a ja ga citiram!!!!!!

baljezgaju, nabacuju, pametuju, silu prosipaju, a niko blage veze o zivotu nema. jutros dolazim ovdje u firmu kad ono ljudi mi zamijenili stolicu. da je nesto gdje cu sjesti jednom u par sati pa i nekako, ali tu sjedim po cijeli dan! od osam sati na njoj sam barem sest! kako? zasto? bez pitanja! razumijem da sam novi i da nisam dio tima jos uvijek, iako kako vrijeme prolazi sve manje i zelim da budem, ali majka mu stara pa znate li biti ljudi??

prekinuo me poznanik kojem je nesto trebalo prevesti, tako da nemam pojma o cemu sam mislio da pisem. vidim ova prva dva paragrafa i vidim da sam bio ljut :D

onom liku sa pocetka posta sam rekao da mi vise politiku ne spominje, a ova stolica - pa i nije tako losa, samo sto nema tockice kao ona stara i ne moze se podesavati visina, a ja imam duge noge.

inace doruckujemo oko osam. svako sebi kupi po nesto, neko jede kod kuce. ja nemam tu naviku jer ne mogu da jedem bilo sta kada se tek probudim. popijem kahvu i pokret. mama je ova dva tri jutra pravila onu vodu toplu sa mlijekom, cini mi se da je i limuna stavljala. i to je fino srknuti prije kafe.

sinoc sam mislio da pisem o sudbini, ali sam bio preumoran, a sada mi se stvarno ne pise o tome, tako da cu sada da zavrsim ovaj post, ovako nikakav, da pojedem ove krofne i napravim si kahvu i konacno nastavim sa radom.
30.08.2018.

morning routine

jutros sam vidio jedan od najljepsih prizora u zadnjih neznamnijakolikodana. kroz maglu su se probijale zgrade, bosmal na krajnjoj desnoj strani, a iza svih zgrada je bio ogromni krug iscrtan na maglovitoj zavjesi. kako sam pedalao dalje, taj krug je polahko postajao sjajniji, a ta magla nevidljivija - da bi na kraju pocelo da sija, a zgrade su vec davno ostale iza mojih ledja.

gledao sam starce kako trce i sjetio se da su zapravo bas oni i pretili veca inspiracija od superiornih atleta. vidio sam beskucnika, a moguce da je i izbjeglica, na skoro pa istom mjestu kao i jucer, s tim sto je danas slikao Miljacku mobitelom, a jucer je prao noge na obliznjoj cesmi. vidio sam neku staru metaliku kako se vuce na posao, jednako nesretan kao i ja sto je morao iz kreveta. vidio sam plavusu obucenu provokativno kao i obicno i niko ziv me ne moze ubijediti da joj jedini cilj nije  da ju jedu ocima, jer zasto bi inace.. kome i cemu?

jutra su prelijepa ma gdje se nalazili, tada se vecinom moze vidjeti posteni i radni narod, a gnjida skoro pa ni nema. jutra i zime su jedinstvena prilika da sve bude prekriveno odredjenim plastom pa da izlazak napolje bude i podnosljiv.

jedva cekam ovo zahladjenje koje pocinje za par dana. najave kazu da ce skoro pa mjesec dana biti ugodnih 23-24 stepena dnevne temperature. jel to taj beloved sweater weather? I guess so. na ovim prostorima poznatije kao vrijeme za duksericu.

htio sam da pisem o tome kako je otac neku noc pricao o jednom od ranjavanja. jedan "nas" je je bio zapricavan od strane jednog "njihovog" kada je rpg pogodio mjesto gdje su se nalazili i to tacno kada je moj otac zaustio: "Hasane, taj te zapricava, a jedan tamo te 'snima' svo vrijeme."
kaze da je taman zavrsio recenicu kada je rpg pogodio improvizirani zid ispred njih i bacio ga par metara, a na njega bacio gelere (koje je kasnije vadio cakijom), ostatke zida i blokova i velika zeljezna vrata. Hasan se na svu srecu sklonio na vrijeme, pa je na kraju prosao bolje od moga oca, iako je on bio primarna meta. oni su bili udaljeni oko 10-15 metara. vodile su se gradske borbe. vjerovatno je bio lijep i suncan dan, pa je raspolozenje bilo na nivou. nasi ljudi, vjecito naivni, su zaboravili da je dusman uvijek dusman, nebitno da li je on tebi kumio dijete ili ti njemu.
sjecam se kako mi je mama cesto pricala da je njenom ocu izvjesni Mato ili tako nesto, kad su isli kroz sumu sa sjekirama rekao da ipak on prodje naprijed, moj dedo, jer nikad se ne zna. dakle na neki nacin je svjestan i bio je dovoljno dobar da prizna da u njima ima nesto dusmansko prema nama.

neka tumaci kako ko hoce. ljepota bloga je sto nigdje nije lakse zaobici raspravu kao kad ovdje vidis suvisan i glup komentar.

babo je bio ranjen jos par puta i svaki put se brze bolje vracao na liniju. nikada ne prica o tome, a ni ja ne pitam. vjerovatno ne bih saznao ni za ovaj dogadjaj da tu noc nismo imali goste. kasnije je ranjen u uho, glavu i jednom u ruku. kaze da mu uho nikada nije prestalo "zvoniti" nakon onog rpg-a.

kako li bi nasi zivoti izgledali da do agresije i muckog napada nikada nije doslo?

24.08.2018.

ova stvar mi raznosi mozak! slusalice obavezne, kvalitetne slusalice ^^

top comment za pjesmu, da i to odmah rascistimo:

AZ GAMINGHD
1 day ago (edited)
Close your eyes and move em from left to right to left to right to left to right .....😍
a ja kazem moze i glava



kanal je svakako preporuka. svaki put kada pisem post moram da otvorim chrome jer u firefoxu ili nisam skontao ili je malo glup onaj text editor za blog. umoran sam i bas u ovakvim trenucima nadjem da nesto pisem, ali sam znao da ako ne sada, onda kada?

nije ni da imam ista bitno da kazem iako mi se pomjeraju zivotne tektonske ploce, a ja stojim kao mulac i cekam cunami da me zapljusne i sapere sa lica zemlje. sad mi evo naumpade da mi je danas pricao poznanik kako ima dokaza da Rohinje oni budisti nikako nisu ubijali, kako su to prenijeli svi svjetski mediji i da je sve bila medijska varka. u razloge nismo ulazili niti smo ih nagadjali, iako mi ih je par odmah proslo kroz glavu. pricali smo o moci medija i o tome kako se ne moze nicemu vjerovati. njih dvojica su rekli da pretjerujem kada sam rekao da i o isilu ne mozemo puno toga sa sigurnoscu reci i da twitter acc koji je otvoren sa njihovim imenom mozda uopce nije njihov. naveo sam i primjer nedavnog (par mjeseci, to je nedavno) hemijskog napada u Siriji, za koji je okrivljena Rusija, a sa kojim vjerovatno nije imala veze, zapravo ga vjerovatno nije ni bilo.

mozda mi je to sad naumpalo zato sto mi je taj isti lik nocas preko vibera poslao i preporucio ovu pjesmu. evo sada se znojim, ali ne od sparine - sparno nije, mislim da je od umora i od muke neke. kao sto rekoh umoran sam, al ono bas. Bajram, rodbina, kratki izlet u planinu i jos pokoja avantura ovih dana su me bas izmorile. docekale su me sa sirokim zagrljajem sve obaveze koje sam ostavio, barem su one uvijek tu. propustio sam par dana trcanja i to mi je krivo, nocas je bila laganica. ovaj vikend slijedi jedan tezi test, a finalni test je vikend nakon toga, a nedugo zatim ce biti vrijeme i da se oficijelno testiram. :)

youtube je fakat cudesno mjesto i kada bi imao stotinu zivota cini mi se da bi bilo malo da pogledam sve sto me interesuje, a tu jos ne brojim cat videos.. bitno je odrediti kriterij koji mora biti strog inace se nista nece stici. dio tog kriterija ne bi bilo zgoreg sprovesti u svakodnevnom zivotu, recimo da sada kazem sebi da odem i spavam jer cu se sutra proklinjati i mrziti kad ne budem mogao gledati na oci, a obaveze mi budu trcale u zagrljaj.

22.08.2018.

music box


Stariji postovi