JOJI

#joji


20.04.2018.

blade runner i ja runner (u pokusaju)

ovo jutro sam bio solidan. ovo jutro je nebo bilo ljepse nego ijedno jutro do sada. od sada cu pokusavati da jos malo ranije krenem pa da izlazak sunca gledam na pauzi.

trcim jedan dio u jednom smjeru pa rikverc. eh, na toj promjeni smjera odmorim par minuta, pa me zanima ako me cita neko iskusniji u tome, koliko je idealno da ta pauza bude?

to je prvo pitanje. drugo je, da li je bolje da nikako ne stajem, da se okrenem i pocnem odmah nazad da trcim, pa ako izdrzim - izdrzim, ako ne, malo da hodam malo da trcim u povratku?

odoh sad da gledam ovog novog blade runner-a pa vam javim kakav je. prvi dio je solidan. dan prije toga sam gledao tri bilborda izvan ebinga kod mizurija, e taj mi je odlican i treba da se pogleda. blade runner i nije bas za svakoga imam osjecaj.

za kraj sedmice samo za mene i neke od Vas, Miles.

19.04.2018.

quote of the day

“In a world full of temporary things you are a perpetual feeling.”

Sanober Khan

17.04.2018.

good morning Vietnam (Vincent van Gogh’s sketch Man Pulling A Harrow, 1883.)

lijepo li je, lijepo li je, ali i bolno. mora biti u covjeku nesto krivo nasadjeno pa da sebi zeli da ustane u ova doba i da trci. ni zbog cega. ni sa kakvim ciljem. samo trcanje radi trcanja.

ne planiram da se ikada u zivotu prijavim za bilo koju trku. ne pada mi na pamet da ucestvujem u vivicittama, iako mislim da je fino sto ljudi ucestvuju i nadam se da ce ih biti jos vise.

ovo jutro je daleko manje romanticno nego ono prethodno. ovo jutro mi je otac predlozio da si ogulim narancu, a na radiju je bila Šemsa. ja sam bio preumoran da ustajem i da mijenjam, nije ni da mi je bilo do toga sta slusam, a njemu ionako nikad nije bitno sta svira.

cudan je covjek. ne nosi sat od 30-ih. mama kaze da je u to vrijeme imao po pet-sest satova i da je mijenjao uvijek. na kraju je zavrsio tako sto je poklonio sve i jedan i nikada vise nije stavio sat na ruku.
isto tako nikada nije imao novcanik. sve pare, licnu i gluposti i hrpu papira uvijek nosi u zadnjem djepu, tamo gdje je najsigurnije.
isto tako ga nikada otkako znam za sebe, a sad vec odavno znam za sebe, nisam vidio da nosi burmu.
sve u svemu, šudan narod.

sad odoh da pristavim sebi kahvu pa da pogledam hopefully ta tri bilborda neka izvan Mizurija.




p.s. long live crazy captcha, may you always be around :)
p.p.s. vidio sam dva policajca kako pajke u autu kod olimpijskog

15.04.2018.

dok sjedim za stolom djelimicno mrtav

trcati u 6 sati ujutro je predivan osjecaj.

ako se neko pita kako imam vremena da pisem ovaj post ako je tako divan, onda se dobro pitanje pita.

prvi put, nakon ne znam koliko godina pauziranja tj. ne-treniranja, sam otisao na trcanje prije neke tri sedmice. tada je jos uvijek bilo jako hladno ujutro. maloprije nije bilo hladno. vazduh je cak imao onaj neki slatkasti i cisti miris karakteristican za proljece, maslacak i behar. iako je oko mene vecinskim dijelom beton, ipak ima dosta stabala i behara.

razlog sto imam vremena da pisem jest sto sam se vratio prije 15-ak, mozda cak i vise minuta. sjedim u kuci, a moj otac - penzioner, mi je ogulio narancu dok slusamo safeta isovica na radiju. cuje se cvrkut ptica. pitam se samo kakvim me on debilom smatra kad u ova doba, sav mokar i mrtav umoran drzim latop na krilu i tipkam.

uglavnom, htio sam da negdje zabiljezim da sam uspio, da sam poceo i da sam uspjesno istrcao rutu koju sam si zacrtao za ovo jutro. planiram da nastavim ako Bog da (nek crknu svi oni kojima smeta ovo ako Bog da). /** no hate */

mozda cu cak biljeziti napredak. cisto sumnjam da cu kaciti ovdje one screenshotove pace-a kojim sam trcao i rute.

uglavnom, zivjele sve narance ovog svijeta, a i moj otac koji mi ih guli ko malom djetetu ^^

long live crazy captcha!

14.04.2018.

quote of the day, this beautiful day :)

"Ko mnogo zna, mnogo i pati." Anonimni autor

14.04.2018.

sema safa cana şifa ruha gıdadır

Kultur Shock sam "otkrio" kada sam bio na trinaestom spratu jedne zgrade, u jednom stanu, u jednom gradu u Turskoj. bili smo kod jednog naseg studenta koji je trebao da nas "ugosti" na dva mjeseca. bilo je nas petero. njih su bila dvojica. stigli smo nekad navecer. let je bio iz Sarajeva. njih su bila dvojica, do prvog dana. prvog dana je taj drugi otisao za Bosnu i nisam ga vise nikada vidio do mozda prije godinu dana, onako iz daljine. dakle bilo nas je sest u tom stanu, na trinaestom spratu te zgrade u tom turskom gradu. mozda se na prvu cini da nas je bilo puno za jedan stan, ali kao sto rekoh cini se. stan je bio taman za nas sest. ono sto mi nije jasno je sta su njih dvojica koji vrag radili u tom tolikom stanu. ono sto sam tu imao priliku da gledam je nesto sto znam da nikada necu vidjeti u Sarajevu. ljudi su nocu popravljali tramvajske sine. bio je to historijski trenutak za mene. tada sam vidio da te sine mogu da se ne krpe samo po potrebi nego da se onako, bas poprave i zategnu kako treba. cudni ljudi ti turci.

kao sto rekoh bili smo tamo dva mjeseca. bilo je to na rasupustu poslije treceg srednje, tako da se moze reci da mi je citav raspust prosao tamo. nisam se pokajao iako je taj boravak tamo i tada, jedno od najbolnijih iskustava u mom zivotu. ponajvise, a mozda i jedino, to mislim u psihickom smislu. bio je tu sa nama jedan osnovac, jedan iz prvog srednje, jedan iz drugog, moj drug iz razreda i ja. bio je tu i taj student koji je najmanje bio u stanu. nije da mu mogu zamjeriti kad se sjetim koji smo smorovi bili. zamislite tu situaciju. pet derišta koja ne znaju ni da kuhaju ni da spremaju, koja su lijena gamad, prezivljavaju nekako dva mjeseca sama u stanu. otprilike je tako izgledalo. bilo je puno neke nervoze i nesuglasica. ona vrsta nervoza koja je prisutna kad se recimo sa nekom rajom koja ti i nije bas sva bff krene na neki put, recimo autom. a put je jako dug. eh, ta vrsta nervoze. bila je prisutna od prve sedmice. da kazem od prvog dana pretjerao bih. da kazem da je nije bilo slagao bih. da kazem da je bilo lose i da mi je zao sto sam isao, opet bih slagao. ako nista otkrio sam tada KS.

taj student kod kojeg smo bili je imao besplatnu stanarinu tu, placao je samo rezije, a imao je i neku ogromnu stipendiju od nekog njihovog udruzenja, tako da je zivio ko hadzija. to je ujedno bio jedan od razloga sto ga nikad nije bilo kad smo mi okupirali njegov stan. mogao je da si to priusti. uvijek je jeo vani i ne sjecam se da je ikad ista spremio osim par puta kad je zvao neke nase studente koji su isto studirali tamo u tom turskom gradu. kuhao je odlicno. bas mi se svidjelo sto ga cinjenica da smo derista nije sprjecavala od toga da vodi ozbiljne razgovore sa nama, o raznim temama. tj da to pokusava.

posto je bilo ljeto cesto smo uvecer, tad se vec vracao kuci, morao je negdje i da prespava, ostajali do kasno u noc i jeli lubenicu i krupno bijelo grozdje. ovako kroz sjecanje mi se cini da smo to radili svaku noc, ali mi se vjerovatno samo cini. osim sto je stan bio ogroman, wtf! kad se sjetim opet ne mogu sebi da dodjem, imao je i veliki balkon, a na tom balkonu smo imali veliki kauc na napuhavanje. mogao je da se izvuce kao oni kauci na izvlacenje, tako da je tada bio kao lezaj. bas je bio merak lezati tako na tom balkonu te zgrade u tom turskom gradu. danju nam to nije padalo na pamet, a oni koji su bili u Turskoj ljeti znaju o cemu pricam. i ne, vi koji ste na moru bili, vi ne znate sta pricam, nego ovi koji su bili u gradovima bez ijedne rijeke u sred ljeta. turskog ljeta.

jedna od scena koja se urezala je kada je jedan od pripadnika škvadre izasao navecer na balkon i stavio laptop na jedan stolic tu i upalio da gleda film. naizgled normalna scena, ali bila je sve, samo ne normalna. dok je gledao film, ubacio je prijevod i smanjio ton na filmu kako bi mogao da slusa najkrkanskijeg turskog pjevaca ikad rodjenog. ceca, aca i ostale -ce su mila majka za njega. dakle upalio je tog krkana na drugom playeru i pjevao uz njega polutiho, dok je gledao film. sve to poslije ponoci, mozda oko jedan sat, na trinaestom spratu tog stana gdje smo bili i dok su cudni turci popravljali tramvajske sine ispod zgrade.

u frizideru smo imali par kilograma, strah me da ne pretjeram, al brat bratu bilo je oko deset kila tahin halve. to niko od nas nije jeo i ne znam koji je djavao mene natjerao da to ikako probam. kako nisam skontao da, da to valja da ga ne bi bilo deset kila u frizideru. cesto smo pili pice koje se zove gazoz. kod nas nema ekvivalenta tom picu, tako da nemam poredjenje. meni je dobro, znaci da je dobro. cak ni majka-svih-zala coca-cola-company to nema u svojoj ponudi. na moju srecu stiglo je i ovdje u Sarajevo nakon opce najezde turaka prije par godina. jedna od pozitivnih stvari vezanih za to. nisam siguran koliko ih ima, ali to je ionako tema za sebe.

do toga da ja ikako odem tamo sa tom skvadrom je doslo spontano i neplanirano. jedan drugi drug od tog mog druga s kojim sam isao u razred je prvobitno trebao da ide, ali nije mogao na kraju, tako da je ovaj pozvao mene. dok nismo stigli u taj stan gdje su nas docekala ta dva studenta ja nisam znao ni gdje idemo, a ni sta cemo zapravo da radimo. samo sam znao da idemo u Tursku.

poslije nekih mjesec dana naseg boravka tamo stupili smo u kontakt sa zajednickim poznanikom, taj moj drug iz razreda i ja, da bi na kraju otisli i do njega na konak. voznja je trajala oko sest sati. autobuske karte se kupuju dan ranije, ako zelite da ih kupite, tj imate, a kupuju se u kancelarijama mnogobrojnih agencija. druga stvar koju sam tada vidio i mislim da necu vise nikad, barem dok sam u Bosni, je bilo to da u autobusu u sjedistu imaju ugradjene tv-ove. svako sjediste ima svoj mali tv na kojem ima mnostvo kanala koji mogu da se gledaju, tj radio stanica koje mogu da se slusaju (p.s. to je bilo prije cca osam godina). druga stvar je kada je ustala "stjuardesa" tog busa i pocela da dijeli neki keks svima i nudi hladnu vodu iz autobuskog frizidera.

turci su opusten narod. bar su bili tada. ono sto mi se svidjelo je sto ste mogli vidjeti mnostvo ljudi kako sjedi na svakom pedlju zelene povrsine, pogovoto u sredisnjoj Turskoj jer trave i nema bas tako puno. ama bas svaki pedalj je pokriven, pogotovo uvecer kada cijele porodice izlaze vani. svaka familija ima svoju dekicu, i na njoj masline, peciva, sir, jufke, lubenicu, razno voce i neizbjezni turski caj, koji prave tu, na vatri iz onog malog spremnika na gas, ne znam sad kako se to zove. to mi se recimo bas svidjelo, a samo me zanima kako bi prokomentarisana bila ta manijakalna porodica koja bi se kod nas usudila na taj budalasti cin.

zadnji put sam bio u Turskoj prije tri godine na svadbi jednog prijatelja, opet sa nekom škvadrom, ali to je isto prica za sebe. od tada se dosta toga promijenilo tamo, barem koliko mogu da vidim. onaj brkati moron koji im je sada predsjednik vodi zemlju ravno u otvorenu diktaturu, ali malo mi nase muke, pa mi ne pada na pamet da pisem o njihovom belaju koji ce tek da ih strefi ako on ovako nastavi. a hoce.

stvarno sam mislio da u par recenica kazem kako sam "otkrio" Kultur Shock. bilo je to jedne od tih nasih noci tamo. ja sam bio na laptopu od tog momka koji je slusao muziku, pjevao i gledao filmove u isto vrijeme, jer je on bio jedini koji je ponio laptop. to je sve cega se sjecam. stvarno ne znam kako mi je KS naletio. sjecam se samo da sam prvo nasao pjesmu "Istanbul" i da sam ju preslusao oko 800 puta tu noc.





12.04.2018.

a za sreću je potrebno tako malo..

i dok djeca u Zvorniku nemaju pravo da uce svoj jezik, u svojoj zemlji, nakon samo dvadeset i kusur godina sto se ginulo, upravo zbog toga, da bi mogli da ucimo i pricamo svoj jezik;

i dok seselj dobija deset godina, koje je vec odsluzio, cisto da mu se nesto dosudi, iako jeste opet bitno sto je sada vec presudjeni ratni zlocinac;

i dok pricamo o pomirenju, a taj isti presudjeni ratni zlocinac je u parlamentu susjedne nam zemlje, ciji precjednik misli da jedan srbin vrijedi stotinu muslimana;

i dok sa druge strane pokusavaju da podmetnu pricu o bujanju ekstremizma u bosnjaka, a kod njih cak i predsjednica otvoreno podrzava ustase i njihove pretke i odobravaju da se koristi stari ustaski pozdrav, ali "samo u posebnim prilikama", mozda ta posebna prilika bude kad nam opet zabiju noz u ledja i pocnu da nas kolju, mucki, sa ledja;

i dok bosnjacka omladina (dakle ne muslimanska, bosnjaci nisu samo muslimani!) trune, i tone sve dublje i dublje;

i dok slusamo o pravdi, a u isto vrijeme ljudi se ubijaju na najzvjerskije nacine;

i dok cionisti u izraelu trljaju dlanove jer su im protesti koji traju pruzili odlicnu priliku da ubiju jos kojeg palestinca, muslimana, pod izlikom ugrozavanja sigurnosti, samo ne znam kako dim od autogume moze ikome ista ugroziti, pogotovo ako je udaljen par desetina metara;

i dok narkomani lome palceve nasim policajkama, i dok se pucaju svaki drugi dan na samo par stotina metara od moje zgrade;

i dok svako jutro kada ustanem, skoro pa bez izuzetka, vidim jednog ili vise ljudi kako rove kontejner koji je odmah ispod prozora;

i dok nase jugobalije slusaju cirilicu, istu onu cirilicu uz koju je dj max nabijao nogom glavu mrtve bosnjakinje;

sve tako ide, u krug, po ko zna koji put.

11.04.2018.

quote of the day

" Obrazovanje je bolji čuvar slobode nego cijela armija. "

Edward Everett

10.04.2018.

soundtrack of the day

08.04.2018.

bas je vani divan dan

to put it bluntly, samome sebi naravno:

boli ikoga za tobom. boli ikoga za bilo cime za cim tebe boli. (neko bi pomislio da smo u velikim bolovima, ali sreca pa je ovo sve samo jezicka vratolomija)

jedine dvije osobe koje zapravo boli i moze da zaboli, ali ovaj put ne ono, ovaj put srce i dusa, jesu majka i zena. jesam mlad i glup, jos uvijek, ali tesko je ne vidjeti tu jednostavnu istinu.

svakoga zanimas onoliko koliko im trebas, pa ih eto, ipak, kao zanimas. ponavljam, onoliko koliko im trebas toliko ih i zanimas.

prijateljstvo je tako otrcana rijec. imao sam srecu da citam dnevnik jednog od najumnijih i najmudrijih ljudi sa ovih prostora, pa sam imao srecu i da cujem iz njegovog pera, da po njemu, ili imamo jednog prijatelja ili nijednog, tj on je imao jednog.

ono sto je zanimljivo jeste da je stalno bio okruzen ljudima, dobrim ljudima, ali cak i u takvoj sitauciji on sam priznaje da ima eto tog jednog prijatelja.

imam osjecaj da sam i ja sve blizi prihvatanju te istine, ali samo da ne bude da mi se opet cini. cesto su znale neke stvari da mi se ucine, tj znao sam sebe da ubijedim da je nesto onakvo kako nije, od silne zelje. ali ovaj put mi se cini da sam zapravo na korak od prihvatanja jedne od najbitnijih lekcija.

nekad sam mislio pisati cijeli, detaljan, "dubinski" post na temu toga sta je turska Bosni. pa eto da ovdje samo kazem, ponajvise, opet, samome sebi, da mislim da je turska Bosni maćeha. pritom ona nebrizna maćeha kakvu smo imali priliku da gledamo u "pepeljugi", ako nisam pomijesao crtiće. turska je Bosni to, nista vise nikad nije bila, nista vise nikad nije ni mogla da bude, ni htjela, niti ce ikada da bude. ako i to..

"Sve što Indijanac radi je u krugu, a to je zato što snaga svijeta uvijek djeluje u krugovima, i sve pokušava biti okruglo. Nebo je okruglo, čuo sam da je i Zemlja okrugla, a takve su i sve zvijezde. Vjetar, kad je najmoćniji, vitla. Ptice grade gnijezda u krugovima, jer njihova je vjera ista kao i naša. Čak i godišnja doba u svojoj izmjeni čine veliki krug i uvijek se ponovo vraćaju tamo gdje su bila. Čovjekov život je krug od djetinjstva do djetinjstva. I tako je u svemu u čemu se kreće snaga." – Crni Los, Oglala Sioux

sve ovo stvarno jeste krug. jedan veliki krug. historija se ponavlja i vrti u jedan veliki krug. iako taj krug svaki put postaje veci. kao grudva snijega koju smo bacili niz brdo pa na putu prema dolje postane ogromna kugla. ali cinjenica je da se i dalje radi o krugu. tako se isto u krug vrte pohlepa, laz, zelja za moci, pohlepa, laz, zelja za moci i pohlepa, laz i zelja za moci. usput su, da bi grudva narasla, dodane ljubomora, zavist, podmukle strasti, zivotinjski nagoni, škrtost, licemjerstvo i ogovaranje.

sve su to odlike naseg drustva koje nikako da shvati da je samo sebi najveci neprijatelj. zar stvarno zasluzujemo bolje dok smo svi odreda lopovi, ali nismo jos spremni da to sebi priznamo. zar nije lopov svaka, ama bas svaka, osoba koja sjedne u tramvaj, a ne plati kartu. ili trolejbus, ili bilo sta drugo uradi, sto je ekvivalent jednoj obicnoj kradji, sto ovo o cemu pricam zapravo i jeste. svi oni koji se ne slazu, neka zamisle da pridju izlogu i uzmu jabuku i odu sa tom jabukom jer prodavac ne gleda, tj revizori nisu usli u tramvaj. to sto tramvaji ionako idu i sto je jedan dio radnika u gras-u dokazana stoka, ne daje nama za pravo da budemo obicni, najobicniji, lopovi i kradljivci. svaka voznja je kradja 1,80 km iz djepa te firme, i djepa ove drzave. o kojoj onda pravdi pricamo? je li to taj narod koji je tako zeljan pravde? je li to taj narod kojem su politicari krivi za sve, a izlaznost na izbore nije presla 55% od i-ha-haaa...

ono sto najvise boli i vrijedja moju inteligenciju jeste sto ce ti isti kojima "ne pada na pamet" da im daju za kartu, sutradan biti najglasniji kada budu pljuvali po gras-u zato sto ne pruza dobre usluge, sto nema dovoljno tramvaja, sto su trolejbusi stari, sto su šine lose, sto nema dovoljno buseva. samo da stvari budu jasne, gras je samo jedan od primjera i tu je samo radi slikovitosti. isto tako, znam da ima i druga strana price, nesposobnjakovici koji su bili samo podobni, a nikada sposobni, da vode taj isti gras, ali u to necu da ulazim inace mi ode dan kucajuci ovaj post.

jos jedan od fenomena naseg drustva jeste "pozdravljanje".
A: dje si?
B: sta ima?
*nastavljaju da hodaju, svako svojim putem. ritual pozdravljanja je obavljen. ovce na broju.*
jos jedan od pokazatelja toga koliko stvarno brinemo jedni za druge, i koliko smo iskreni u interesu za onim preko puta. niti je A saznao gdje je B, niti je B saznao sta ima kod A, niti ce, dok se za tim ne ukaze potreba.

znam da je ogovaranje nesto od cega nije izuzeta nijedna nacija, nazalost, ali nesto mi govori da kada bi nekako moglo da se uradi istrazivanje o tome koliko koja nacija ogovara i pljuje po drugom, bez ikakve sanse da se onaj drugi odbrani od izrecenog, nasa nacija bila u top 3. gdje je tu tek cinjenica da je ogovaranje samo to kada govorimo nesto o drugom sto on ne bi volio da cuje, a znamo da ima i potvora, koja se eto skoro pa stopila sa ogovaranjem kod nas. kada nam ogovaranje nije dovoljno pa dodamo koji socni detalj, cisto da stvari ucinimo malo zanimljivijim, e tada se vec radi o potvori, ali koga je ovdje briga za nazivima tih stvari kad se to oboje jednom rijecju ovdje zove - razgovor.

mozda bi i bilo sanse za napredak ovdje, samo kada bi se malo vise posvetili unapredjenju sebe, svoga znanja i sposobnosti, a manje tome sta nas dvoje mislimo o trecem kada ga nema, a onda isto tako prvi i treci od drugom kada njega/nje nema i tako dalje. opet sve u krug.

mozda bi bilo jos vise sanse da napredujemo kada bi neko drugi, a ne aca lukas punio stadione u BiH. da, mislim da i to ima veze sa nazadovanjem. da, mislim da ne bi trebali da to slusaju ljudi razumom obdareni. yagomircima recimo ne bih zamjerio da slusaju cirilicu i seku i cecu i mecu i acu i sve te -ce, ali mislim da ima direktne veze cjelokupna degradacija sa tim sta nasa mladez, a i stariji, slusa.

molim? da, da, naravno da postujem cinjenicu da se ukusi razlikuju, ali neka se umiju hladnom vodom i odu na ispiranje usiju i lobotomiju, pa cete vidjeti da ce im se "ukus" promijeniti.

stvarno je strasno nase stanje. iako vjecni optimista, cesto se zaledim kada vidim na kakve smo grane spali. da stvar bude strasnija rezemo granu na kojoj sjedimo svaki dan centimetar vise. ako ikada i prezivimo mislim da ce postojati cijele katedre na kojiima ce se izucavati ovaj oblik propadanja jednog naroda, na ovako velicanstven nacin. glavom bez obzira. ravno do dna.


Stariji postovi

JOJI
<< 04/2018 >>
nedponutosricetpetsub
01020304050607
08091011121314
15161718192021
22232425262728
2930